fbpx

Unesite pojam koji tražite na našem portalu ?

Nezavisni informativni portal BISCE.BA

Kolumne

2006. – GODINA KOJA SE NE VRAćA

KLIKNI I PODIJELI ČLANAK NA:


Facebook Viber WhatsApp

Medijska pažnja koju je izazvao recentni intervju Harisa Silajdžića za televiziju N1 dobar je pokazatelj pogubljenosti bošnjačke politike i neke potmule svijesti o težini propuštenih prilika

Slažu se što se toga tiče drevne mitologije i savremeni priručnici za samopomoć: sve je u hvatanju pravog trenutka. Poslije nema pravdanja i nema izgovora. U pravom trenutku, ili uradiš pravu stvar ili je ne uradiš. Pitanje je hoće ili ikad više biti takve prilike. To je jedan od razloga zbog kojih ljudi vole sport. Sport, naročito fudbal, teatar je koji savršeno plastično pokazuje šta je pravi trenutak i kako ga treba iskoristiti. Skoro je dvadeset godina, recimo, od one četvrtfinalne utakmice na Svjetskom fudbalskom prvenstvu u Francuskoj kad je igrala Argentina protiv Holandije. Rano vodstvo Holandije u dvanaestom minutu (Patrick Kluivert), a onda izjednačenje Argentine samo pet minuta kasnije (Claudio Lopez). Veliki je ulog u igri i kako se kraj približava, igra se sve opreznije i svi već očekuju produžetke, a onda vjerovatno i penale. Ipak, minut do kraja, Frank de Boer sa svoje polovine opali jednu dugu loptu, skoro bi se reklo frljoku. U tom trenutku trojica argentinskih igrača su ispred Dennisa Bergkampa, ofsajda nema ni u tragovima. Dok lopta leti, međutim, on ih pretrčava svu trojicu, savršeno primi i iskontroliše loptu u jednom potezu, predribrla Ayalu koji ga je stigao i zabije fantastičan gol. Holanđani odlaze u polufinale, u polufinalu će da izgube, zatim će izgubiti i u utakmici za treće mjesto, sve u svemu, sve poslije tog gola na tom prvenstvu je za njih bilo loše, ali taj gol se istovremeno pamti i kao neviđena majstorija i kao trenutak kad je Holandija napravila korak naprijed.

Bergkampu je ovo i danas najdraži njegov gol u cjelokupnoj karijeri. Dennis Bergkamp i Haris Silajdžić nemaju baš puno zajedničkih osobina. Osim po fudbalskom znanju, Bergkamp je najpoznatiji po strahu od letenja avionom, a na vrhuncu svoje karijere u vrijeme ratnog ministrovanja resorom spoljnih poslova, Silajdžić iz aviona jedva da je i izlazio. Ipak, u aprilu 2006. godine, Haris Silajdžić se našao u prilici života. Nakon što je deset godina ranije rat završen Dejtonskim mirovnim sporazumom koji je na neki način “okamenio” neriješen rezultat rata, iznenadnom asistencijom Amerikanaca sa svoje polovine, Silajdžiću je pružena prilika da poentira i da tok bosanskohercegovačke historije pomjeri u pravcu jačanja države BiH, što je politika za koju se on zalaže sve vrijeme. Silajdžić, međutim, uz pomoć pojedinih, kako se iz Wikileaks depeša saznalo moguće i potkupljenih esdeaovaca, te “novokomponovanog HDZ-a 1990, Šešeljevih radikala i njihovih satelita”, ondašnjim riječima jednog danas već bivšeg političara, fula prazan gol i stvari otad nezadrživo kreću nizbrdo. O reformama koje su tada oborene glasovima iz Federacije BiH, današnji sarajevski političari pred svojim kolegama iz Republike Srpske ne smiju ni u šali da govore. To je historijska činjenica.

Nedavno preminuli Slavko Goldstein autor je sjajne knjige efektnog naslova “1941 – godina koja se vraća”. Naslov, naravno, funkcioniše u metaforičnom smislu i unutar neke dublje političke priče. Na dnevnopolitičkom nivou, međutim, 2006. godina je godina koja se ne vraća. Taj aprilski paket je zaista bio kao ona De Boerova lopta, trebalo ju je prihvatiti i zabiti gol. Slijedile bi nove utakmice. Iz već pomenutih Wikileaks depeša sasvim je jasno da su Amerikanci već bili spremili i drugu fazu ustavnih reformi. Imajući u vidu šta je sve stalo u prvu fazu, druga bi po svoj prilici pomjerila BiH na danas teško i zamisliv način ka paradigmi građanske države. Do te se utakmice, međutim, uopšte nije ni došlo jer je prethodna izgubljena.

Prošlonedjeljno gostovanje Harisa Silajdžića na televiziji N1 privuklo je veliku pažnju. Pošto Bakir Izetbegović nema pravo da se 2018. kandiduje za bošnjačkog člana Predsjedništva, u ovoj trci unaprijed neće biti favorita. U tom smislu, javnost je zaintrigirana mogućnošću Silajdžićevog povratka u politiku. Ipak, mada mu je teren u dobroj mjeri otvoren, pošto je očit manjak jakih bošnjačkih političkih figura, teško je očekivati da njegov eventualni povratak može biti uspješan. Nedostaje mu jaka stranačka infrastruktura bez koje je izborna pobjeda tek misaona imenica. I mada Silajdžić danas tvrdi kako je ponosan zbog svog rušenja aprilskog paketa i kako bi to opet uradio, to nije najveći problem njegovom eventualnom uspješnom političkom povratku. Najveći problem je fiksacija na prošlost. Prilika kakva je bila aprilski paket neće se vratiti, ali to nije razlog za vječni status quo. Biće drugih prilika drugog tipa. Značajno bi, međutim, bilo kada bismo, recimo, od jeseni 2018. imali Predsjedništvo BiH čiji članovi nisu bili personalno involvirani u ratne politike. To je simbolička stvar, ali nekad vrijedi poći i od simbola. Bilo bi dobro imati mandate koji političarima ne bi služili ni kao popravni ispit ni kao poligon da sami sebi psihološki potvrde kako su uvijek bili u pravu. Činjenica da novinar ima potrebu podsjećati Silajdžića poslije skoro 12 godina na jedan promašeni reformski pokušaj, najbolja je ilustracija toga da poslije tog promašaja nije bilo skoro nikakvog pomaka. Vrijeme je da se usvoje pouke i pođe naprijed, makar i sporije nego što su svi očekivali. Pa da se idući put, u parafrazi onog glasovitog Beckettovog citata, makar bolje pogriješi.

KLIKNI I PODIJELI ČLANAK NA:


Facebook Viber WhatsApp


Facebook


Izvor i autor članka: 259


NAPOMENA:


Datum objave članka: 12/12/2017


Vrijeme objave članka: 13:39


error: Upozorenje: Sadržaj je zaštićen !!