Huska Miljkovic – nastavak tradicije krajiških junaka

Prica o Huski Miljkovicu sadrži važne crte karaktera njegove licnosti, pouzdane elemente mentaliteta koji ima svoje psihološke, moralne, socijalne, geografske, iskonske i historijske komponente. On je sirovi Krajišnik, vezan za zemlju. Priroda ga cini sposobnim za život i surovu bitku sa svima oko sebe koje smatra neprijateljem krajiške zemlje i krajiškog covjeka. Njegovu vojsku cine dezerteri, pretežno iz hrvatskog domobranstva, mobilisani s podrucja Cazinske Krajine i djelimicno iz partizanskih jedinica, ali je u njoj bilo i ustaša. To je vojska koja cuva svoj kraj, koja ne pripada nikakvim regularnim vojnim formacijama, formirana od dezertera. To nije bila vojska širih koncepcija, znacajnih strateških ciljeva i osmišljenih politickih i socijalnih programa. Dezerterski moral odreduje njen karakter. Kao takvi, zajedno sa Huskom, oni su okrenuti svome kraju, u njega su duboko urasli i odbrana tog kraja je njima ratni zadatak i cilj, alfa i omega nastanka i postojanja Huskine vojske.

To je, u stvari, bio najprirodniji kurs bosanskih muslimana – da osnivaju svoje lokalne odbrambene jedinice i da se tim jedinicama nastoje odbraniti od svih koji ih ugrožavaju. To je Huskina vojska i kada je u sastavu i njemackih, i ustaških, i partizanskih formacija. Ona nije nicija jer je samo svoja. Dezerteri se vracaju svome kraju jer su samo u njemu sigurni, a Huska je više sanjar nego vojskovoda, jer nije bio u stanju da se veže za stvarnost oko sebe i da je ucini sastavnim dijelom svoga unutrašnjeg bica. Huska i njegova vojska su u stvari, na svoj nacin, nastavak svojevrsne tradicije muslimanskih krajiških junaka koji žive u pjesmi, poput Mustaj-bega Lickog, Hrnjice Muje i Halila, Hasan-age Peckog i mnogih drugih. I Huska je dezerter, pa ga je to ucinilo vodom dezertera. U prirodi dezertera je da sigurnost traže u svom geopolitickom ambijentu, u svom rodnom kraju. Vezanost za svoj kraj odreduje i njihovu politiku. Kad Huska kaže: “To je moja vojska!”, on time definira da je on glava Krajine. Sa te pozicije on i pregovara sa svima. Na kraju se opredjeljuje za onu stranu cija je pobjeda bila izvjesna. Kad prelazi u partizane i formira Unsku operativnu grupu, Huska to cini kao dezerter, procjenjujuci da je sigurnost njegove vojske u sastavu Cetvrtog korpusa i da pristupanje NOP-u znaci i garanciju sigurnosti njegova kraja u konacnici rata.

Život Huske Miljkovica u vrtlogu rata nije bio pravolinijsko i ravnomjerno pomjeranje u prostoru i vremenu. O tome najbolje svjedoce rijeci koje je o Huski zapisao Skender Kulenovic u neobjavljenom eseju “Huska i proljetna trava”, gdje kaže: “U ovom našem novom tromjesecnom kontaktu gotovo svaki dan pokaže se na Huski neka pojedinost, katkad sasvim sitna, koja kao da malo poljulja i ono moje i ono opšte predubjedenje o njemu, a šta je to što ta pojedinost otkrije u njegovoj licnosti – ostane uvijek ili mutno ili cak nedostojno pažnje. Štaviše, to predubjedenje toliko je ukorijenjeno da veoma cesto ono dadne svoje znacenje i tim pojedinostima”.

U vojno-politickom smislu Huska je bio špekulant koji se na kraju svojih igara našao na najsigurnijem tlu, na tlu Cazinske Krajine u kojoj su vladale stroge hijerarhijske vrijednosti, okrutni moral i nepopustljivi zakoni. Reklo bi se da je u njoj stoga i sve surovo i strogo: ljudi, izgled, rijeci, pokreti i postupci. Huska Miljkovic se u svim tim igrama pokazao kao genijalan špekulant. Na položaju “svoje vojske” on se nije istakao kao vojnik koji ratuje, vec kao strateg koji u sred rata štiti bez ratovanja “svoj kraj” koji mu je pružao sigurnost.

Ovdje treba istaci da Huska nije stvorio vezu sa politickim krugovima u Sarajevu, što takoder govori o njegovoj zatvorenosti. Ali iz Sarajeva dolaze mnogi i nastoje da ga pridobiju za svoje politicke ciljeve. Huska Miljkovic, kao pojava u ratu na terenu Cazinske Krajine, duboko je bio vezan za tradiciju koja je stoljecima nastajala i održavala se u ovom kraju. Huskinu pojavu treba objašnjavati i tom tradicijom, jer ljudski život nije moguce razumjeti a da se nemaju u vidu okolnosti u cijim se okvirima on odvija. Kad shvatimo i socijalne strukture i socijalne promjene, onda cemo biti u stanju da shvatimo i uzrok Huskinog ponašanja, kao i one osjecaje kojih ponekad ni sam nije bio svjestan. Mnogo onoga što se dešavalo oko njega može se tumaciti kao rezultat manipulisanja.

Huskina vojska je u moralno-politickom pogledu izrazito šarolika. Ona nije djelovala po nekoj partijskoj ili društvenoj vec po intuitivnoj dužnosti. Pri tome Huska na njeno celo nije došao sam od sebe: on je sublimat odredene snage koja ga je izbacila na površinu. Huskinu vojsku cine dezerteri koji se, sklanjajuci se u svoj kraj, osjecaju sigurnim, ali bilo je i onih koji su smatrali da ce se u Huskinoj vojsci utopiti i izbjeci odgovornost za zlocine koje su cinili. Huska u svoju vojsku prima sve dezertere, ne praveci nikakvu, a posebno ne moralnu razliku medu njima. Glavno mu je bilo da ih ima što više.

Pobune i otpori stalno su iskrište Cazinske Krajine, zemlje o koju se stalno otimaju tude vojske, zemlje u kojoj su odvajkada jedni barjaci omrkavali a drugi osvitali. Cazinska Krajina je uvijek na razmedu svjetova, stalno se kao takva ucrtava u ratne mape i planove susjeda. Stoga nam i naša povijest otkriva sve ono što nas cini onakvim kakvi jesmo, sve ono u cemu se pouzdano prepoznajemo. Stoga je pobuna Huske protiv svih pobuna Krajišnika koji je sebe predodredio da bude vođa, da se pita, da odlucuje. Napuštanjem partizanskih jedinica on preuzima rizik, on ne želi da bude pasivan posmatrac i pristupa formiranju “svoje vojske” upravo onda kad je ugroženo njegovo posljednje pokrice za pasivnost – uvjerenje da cini dobro.

NASTAVLJE SE …