Je li vrijedilo?

Izvor i link članka
NOVOSTI
Autor/ica članka
BORIS DEŽULOVIĆ

Kad osuđeni ratni zločinac kaže da je sedamnaest godina zatvora “vrijedilo” i da bi “sve ponovio” – sve pjevajući, “ja ne žalim niti jedan dan,/ na svoja sam djela ponosan!” – to on prvi put, gotovo četvrt stoljeća nakon odlaska u Hag, zapravo priznaje sve zbog čega je uopće osuđen

Pitao me naš prijatelj sa sjevera Hrvatske, naše integralne, malo smo razgovarali, pa si ti rekao na telefon, kod spomenika kad si bio, pitao me sad ovdje, u tišini, je li vrijedilo zatvora, je li vrijedilo rata? – u nekoj se ljetnoj kafani osuđeni ratni zločinac Dario Kordić obraća tipu koji sjedi do njega, dok ga sljedba od desetak muškaraca sluša poput kakvog starozavjetnog proroka. “Je li vrijedilo zatvora, je li vrijedilo rata? Ja sam mu rekao: sve bih ponovio! Ni sekunde ne bih zamijenio, svaka je sekunda vrijedila!” pljesne na kraju rukama osuđeni ratni zločinac uz pobjednički smijeh, a oduševljena sljedba udari u spontane ovacije, nakon čega se Kordićeva propovijed u ljetnoj kafani organski nastavlja pjesmom Miroslava Škore, “vrijedilo je svake kaplje znoja lica mog”.

Pa kaže: “Kad ne budem dalje mog’o, kad se umorim,/ i Bog me pozove da mu račun položim,/ nek’ mi sudi ja ne žalim niti jedan dan,/ na svoja sam djela ponosan!” ‘Ajmo sad svi zajedno: “Vrijedilo je svake kaplje znoja lica mog,/ vrijedilo je jer nas danas blagoslivlja Bog!”

To bi bila ukratko prepričana radnja video-zapisa koji je ovih dana obišao štokavski internet, izazvavši gnjevne reakcije onih Tuđmanovih “mutikaša, bezglavnika, jalnuških diletanata i prodanih duša” iz domovinske pete kolone: ratni zločinac Dario Kordić, pravomoćno osuđen na dvadeset pet godina zatvora zbog progona muslimanskog življa oko Viteza – uključujući i masakr stotinu šesnaest civila i djece u Ahmićima s proljeća 1993. –”sve bi”, eto, “ponovio”: “Ni sekunde ne bih zamijenio, svaka je sekunda vrijedila!”

Kordićeva oduševljena, vrlo viđena i ugledna sljedba s njegovim ratnim zločinima, međutim, nema osobitih problema. “Osuđenik za ratne zločine koji izađe iz zatvora valjda prestaje biti osuđenik za ratne zločine”, prije samo koji mjesec objasnila je njegova stara prijateljica, predsjednica Federacije Bosne i Hercegovine Lidija Bradara. Što je, međutim, s osuđenikom za ratne zločine koji izađe iz zatvora da bi sve ponovio, i to faksimilno, ne izmijenivši “ni sekunde”?

Tu se stvar malo komplicira. Sljedba Darija Kordića ima jednostavno objašnjenje: nekadašnji predsjednik HDZ-a BiH i potpredsjednik ratne paradržavice Hrvatske Republike Herceg-Bosne zapravo je nevin poput karmelićanke, on ni mrava nije zgazio, on u ratu nije napravio baš ništa, a “ratni zločin” zbog kojega je osuđen zapravo mu je smjestio odvjetnik Anto Nobilo, uspješno oslobađajući odgovornosti pravog krivca, svog haškog klijenta Tihomira Blaškića. S tako pripremljenom tezom, “osuđenika za ratne zločine koji izađe iz zatvora” u zagrebačkoj zračnoj luci Pleso onda dočekaju osobno Ivić Pašalić, Anto Kovačević, Zdravko Tomac, Zvonimir Šeparović, general Ljubo Ćesić Rojs i sam predsjednik Komisije Iustitia et pax Hrvatske biskupske konferencije, sisački biskup monsignor Vlado Košić.

“Bez obzira na presudu, ja ne vjerujem da je Dario Kordić ratni zločinac”, izjavio je toga dana na aerodromu biskup Košić, pa nazvao Kordića “moralnom veličinom” i poveo zbornu molitvu, izmjestivši tako problem sa uskog i strogog polja međunarodnog prava na široke poljane vjere, tamo gdje se Hrvati osjećaju mnogo opuštenije. “Osuđenik za ratne zločine za kojega ja ne vjerujem da je počinio ratne zločine valjda prestaje biti osuđenik za ratne zločine.”

Na toj širokoj poljani, Dario Kordić do danas funkcionira kao visoka moralna vertikala i sam stup hrvatskog društva. I to kakvog društva! Još u isposničkoj ćeliji zatvora Karlau u Grazu družile su se s Kordićem najsvećenije hrvatske glave, od biskupa Košića do kardinala Vinka Puljića i mostarskog biskupa Ratka Perića, a nakon što je odslužio dvije trećine kazne i nakon sedamnaest godina “izašao iz zatvora i valjda prestao biti osuđenik za ratne zločine”, postao je rado viđen gost svih važnijih društvenih događaja, domjenaka, akademija, obljetnica, okruglih stolova, hodova za život i koncelebriranih misa.

Fra Šito Ćorić javno je tvrdio kako je “slutio da je Dario nevin, a sada je to i jasno”, general Željko Glasnović svjedočit će kako je riječ o “najčasnijem čovjeku i najvećoj moralnoj vertikali, sinonimu za poštenje, vjernost, uzor, ponos, hrabrost, dobrotu, žrtvu i svjedočanstvo živoga Boga” – dr. Nela Sršen, počasna hrvatska konzulica u Italiji ekstatično je, recimo, svjedočila o “istinskom dostojanstvu, osjećaju blaženosti i spokoja, te superiornoj dimenziji svijesti koji karakteriziraju Darija, lekciju života i ljudskoga digniteta” – a u nezasluženo zaboravljenoj epizodi te nacionalne euforije narod.hr, portal udruge U ime obitelji, Kordića je pred predsjedničke izbore kandidirao kao “nasljednika Franje Tuđmana“: “Ako je nedavno preminuli Nelson Mandela svojedobno mogao izravno iz zatvora uletjeti u predizbornu južnoafričku predsjedničku utrku i premoćno pobijediti, u nas je onda još sigurniji ishod predsjedničkih izbora s krepkom moralnom okomicom Darija Kordića!”

Sad već hodajući svetac, Kordić se druži s popularnim šlager pjevačem Markom Perkovićem Thompsonom, ponosno hoda za život zajedno sa Željkom Markić, Sanjom Orešković, suprugom tadašnjeg premijera Tima, i zastupnicom Europskog parlamenta Marijanom Petir, pa svojim velečašćenim društvom široko časti predsjednicu Republike Hrvatske Kolindu Grabar-Kitarović i kardinala Josipa Bozanića na svečanom otvaranju Caritasove Kuće za mlade, u društvu rektora zagrebačkog sveučilišta Damira Borasa odaje počast vukovarskim žrtvama, na spomendan kardinala Alojzija Stepinca u zagrebačkoj provostolnici kleči pokraj akademika Zvonka Kusića, i u studentskom domu Stjepan Radić u Zagrebu drži predavanja o otkriću živog Boga.

Da bi onda odjednom, eto, na pitanje “je li vrijedilo zatvora, je li vrijedilo rata?” odgovorio: “Sve bih ponovio! Ni sekunde ne bih zamijenio, svaka je sekunda vrijedila!”

Shvaćate što sad mene zbunjuje? Što bi to “sve”, naime, Dario Kordić “ponovio”, koju to “ni sekundu” ne bi “zamijenio”? To mene zanima: “sekunda” čega točno je “vrijedila” sedamnaest godina zatvora? Ako je, naime, Dario Kordić “moralna veličina i krepka moralna okomica, najčasniji čovjek, sinonim za poštenje, vjernost, uzor, ponos, hrabrost, dobrotu, žrtvu i svjedočanstvo živoga Boga”, ako je on zaista “istinsko dostojanstvo, osjećaj blaženosti i spokoja, superiorna dimenzija svijesti, lekcija života i ljudskoga digniteta”, ako je stvarno djevičanski nevin ležao u zatvoru i ništa u ratu nije napravio, što bi onda to “sve ponovio”?

Ništa?!

To, eto, kad beatificirani svetac koji u ratu ni metka nije ispalio veselo plješćući rukama kaže kako bi “sve ponovio” i “ni sekunde ne bi zamijenio”, to je, braćo i sestre, isto kao kad bi veselo plješćući rukama “sve ponovio” i nekakav, štajaznam, bolećivi i anemični gojenac diplomatske akademije oslobođen vojne obaveze.

Odgovor je, međutim, u samom pitanju: “je li vrijedilo zatvora?” Tri puta pročitao sam, naime, presudu Haškog suda za ratne zločine kojom je Dario Kordić otpremljen u zatvor, i na svih tri stotine šezdeset stranica nigdje nisam našao ni spomena morala, časti, poštenja, vjernosti, uzornosti, ponosa, hrabrosti, dobrote, žrtve, blaženstva, spokoja, svjedočanstva živoga Boga, istinskog dostojanstva, superiorne dimenzije svijesti, lekcije života i ljudskoga digniteta. Niti jednom! Štoviše, raspitao sam se kod pravnih stručnjaka: nigdje i nikad u cjelokupnoj povijesti prava te stvari nisu “vrijedile” ni dana, a kamoli sedamnaest godina zatvora.

Kad osuđeni ratni zločinac stoga kaže da je sedamnaest godina zatvora “vrijedilo” i da bi “sve ponovio” – sve pjevajući, “ja ne žalim niti jedan dan,/ na svoja sam djela ponosan!” – to on prvi put, gotovo četvrt stoljeća nakon odlaska u Hag, zapravo priznaje sve zbog čega je uopće osuđen, vrlo dakle precizno sve što je toga zatvora “vrijedilo”, bukvalno “svaku sekundu”.

Štoviše, ako je tako – a tako je – onda je puštanje Darija Kordića nakon isteka dvije trećine kazne, skraćene tako za cijelih osam godina, cinična uvreda “svemu” što je napravio i što bi “ponovio”. Njegovo priznanje stoga “vrijedi” i svih onih dvjesto pedeset dva milijuna četiristo pedeset pet tisuća šesto šesnaest sekundi što su mu ostale do odsluženja punih i pravomoćnih dvadeset pet godina.

Što bi rekao jedan, “vrijedilo bi”.

Također pročitajte
Close
Back to top button
error: Upozorenje: Odabir sadržaja je onemogućen!!