All for Joomla All for Webmasters

Predah između ratova

09 February 2020
(1 Ocjena)
Pročitano 267 puta

...ili, oni nas kao napadaju, a mi se kao branimo.

Zašto nas prečesto i rado uvijek ponovo podsjećaju i vraćaju ratu, dvadeset pet godina nakon prekida ratnih sukoba, ubijanja i umiranja, svega onoga što – čineći nepravdu zvjerima – nazivamo zvjerstvima jer, zvijeri – ni najgladnije – ne čine svome plijenu ono što su siti ljudi spremni učiniti jedni drugima u ime zamisli? Je li riječ o traumi koja se liječi samo suočavanjem ili pak, ultimativnom argumentu spomenom kojega prestaju sve rasprave? Kad uopće završava rat, a počinje mir?

Očevidno, ne kada dejstvo oružja i oruđa. Upućuje li nas na odgovor činjenica da se rata najčešće i najradije spominju oni koji u njemu nisu ili makar, ne izravno, učestvovali? Rado se i često bave ratom... Najvjerovatnije jer u njemu nisu učestvovali, ali su vojske koje jesu na spiskovima pretvorili u masovne narodnooslobodilačke pokrete, čiji ratni i poratni profiteri - nakon što su opustošili sve što nije za nebo svezano - u slobodno vrijeme bave se proizvodnjom elektronskog otpada (nove kamere pretvaraju u neupotrebljive)... takvi ne žale nijednog budžeta da isplate sve one koji su spremni za njih tući i mlatiti, promijeniti koji god treba zakon da njihovi odani ne odgovaraju ni za šta, da osiguraju da nikad niko ne bude ni optužen, a kamoli osuđen za profiterstvo (ako Bog da, i to će zastariti) i preči im je svaki mrtvi od svih živih...

Doduše, to su isti oni koji su uvjereni da imaju neotuđivo pravo raspolaganja sudbinama i životima hiljada ljudi i nikome za to ne polagati račun. Čini mi se da nikada neću doći do odgovora kako i zašto ste dopustili da vas uvuku u „politiku“ koja vas se ni na koji način ne tiče? Zar zaista postoji neko među normalnim ljudima ko vjeruje da njemu može biti bolje ako je njegovom komšiji i susjedu loše? Zar zaista ne vidite da su vas bešćutno i bezobrazno samo uvukli u igru prijetnji, ucjena i straha... neformiranjem ovoga ili onoga nivoa i razine vlasti, zlu igru koja se tiče nikoga i ničega osim njih...

Za Boga miloga, naša je vlast, vlast koja nas se tiče na razini općine (čak i ako su deset i stotinu puta manje vrijedne od općine Centar u Sarajevu)... tu su naše kuće, nase ceste, naša eventualna radna mjesta... tu su naši zivoti i umiranja. Dom naroda, Vijeće biločega... ni na koji način ne odlučuje ni i čemu što tiče nas i naših života...

Perfidnom i zlonamjernom igrom, izvrnutom logikom, poigravanjem sa emocijama, nacionalnim i, naročito vjerskim osjećajima osigurali su da stranke postanu neka vrsta dogme, neupitnog, bezgriješnog i nepogrešivog svojstva na čelu sa jednako neupitnim, bezgriješnim i nepogrešivim vođom sa božanskim autoritetom koji su im donedavno, osiguravale vjerske zajednice – odnedavno, mogu i bez toga... da se u „političku priču“ uvuku gorespomenuti naivni, nacionalnom pričom zblahnuti i (ne)iskompleksirani, ali nipošto nedužni, nekoć ispravno okarakterizirani (kao) „blećci“... istovremeno se postaravši za dovoljan broj kvaziautoritativnih zabrinutih odmahivača glavom koji bezglasno lamentiraju nad sudbinom naroda ako stranka ne pobijedi...

I opet, strah!

Ne treba biti politički genij čak, ni „profesionalni politički analitičar“ za zaključak da se iza sve ove više nego očevidne obesmišljenosti svega, svačega i svakoga ustvari, krije samo užasavajuće nepristojan i zastrašujuće dehumaniziran, gotovo atavističan strah od gubljenja stečenog i namaknutog.

Republika Srpska postojat će samo dok u njoj bude nešto što se može pljačkati, iz čega se možeuzimati, što se mogne guliti i pomalo glodati. Isto vrijedi i za Federaciju BiH. Onoga trenutka kada nestane materijalnog interesa, nestat će i zanimanja za narode, nacije i vitalne nacionalne interese, za zaštitu svekolikog srpstva, hrvatstva, bošnjaštva, aktualni akteri etnonacionalističkog igrokaza, lutkari i lutke, loši glumci i šmiranti sići će sa pozornice, spustit će se zavjesa na jedan historijski period, dug, bijedan i sramotan, a iz publike se neće čuti ni usamljeni, razvučeni, ironični aplauz posljednjeg gledaoca...

Posljednje scene bosanskohercegovačke šovinističke farse neće imati publiku voljnu da bilo kako reagira, a neće biti ni plaćenih aplaudera jer ih neće više imati čime kupiti i platiti.
Mala naizgled, digresija... Volio bih znati plaćaju li stanovnici Poljina struju, vodu, RTV pretplatu... da ne kupuju hljeb, makar neki od njih nego „ručaju u Predsjedništvu“, to smo već čuli te je stoga, razumljivo da nemaju pojma da njihovi „biznismeni godine“ svoje počasne naslove grade rukama žena za kasama koje slobodan dan mogu imati samo ako se dogovore sa kolegicom da jedna drugu zamijene.

Kao što ne znaju da uposlenici njihovog najvećeg finansijera, bega, hadžije, graditelja džamije... ne mogu izići s posla na džumu... čak ni u njegovu džamiju! Naravno da ne znaju jer to nije istina jer to nije potvrdio nijedan sud. Sud...

  • Izvor fotografija u sklopu članka: Nema fotografija u sklopu članka
  • NAPOMENA: -
  • Izvor video materijala u članku: Nema video materijala u sklopu članka
  • Autor naslova: Originalni naslov
  • Autor teksta / Izvor informacije: Edin Urjan Kukavica / Patria
  • Izvor naslovne fotografije: Internet
Top