Duboka kriza koja je zahvatila SDA Bihaća nakon debakla na lokalnim izborima prodrmala je sve njene temelje za koje se dugo i iluzorno vjerovala da su stabilni i nerazrušivi. Vrijeme dioba i oštrih preispitivanja osnovnih načela u ovoj stranci, budi asocijacije na neke Andrićeve misli iz „Travničke hronike“ o vremenu kada „mnogi ljudi obn evideli i zaludjeni zaborave da postoji razum i hrabrost i da sve u životu prolazi i da život ljudski, kao i svaka druga stvar, ima svoju vrednost, ali da ta vrednost nije ograničena. I tako, prevareni trenutno madjijom straha, plaćaju svoj go život i mnogo skuplje nego što on vredi, čine podla i niska dela, ponižavaju se i sramote, a kada trenutak straha prodje, oni vide da su taj svoj život otkupili po suviše visokoj ceni ili čak da nisu bili ni ugroženi, nego samo podlegli neodoljivoj varci straha“.
U okviru SDA Bihaća sjatili su se stihijski klanovi amatera i svih ostalih samozvanaca koji su željeli da pod oreolom vođa klanova obezbjede sebi dostojno mjesto u lokalnoj politici. Veliki dio članova ove stranke, ako se već nisu svrstale u navedene klanove, povukli su se ispred ove bujice klanovskih mediokriteta i hohštaplera. Ulogu kadrova preuzeli su sve više drugi čiji su mentori oni koji su o politici slušali pored vatre.
SDA Bihaća već dugo boluje od unutrašnjih, posebno kadrovskih problema i hroničnog nedostatka podmlatka. I ovdje se nalaze mnogi koji su zalutali. Stvoreni sistem lažnih veličina i narcisoidnog odnosa prema okolini, često ostvaren na autoritetu bez pokrića, promovisao je cijeli niz dubioznih vrijednosti pojedinaca koji su od prave politike bili daleko.
Takve „veličine“ iza kojih su stajali farsični hvalospjevovi da je svaki njihov rad nezaobilazan i nemjerljiv doprinos stranci, stvorile su takve odnose u kojima ih nitko nije mogao nadmašiti. Mnogi su uspjeli da se nametnu lažnim autoritetom, arogancijom i zvučnom titulom, a da od proizvoda koji su im donijela zvanja nisu odmakla ni korak dalje. A koliko je bilo samo do sada kupljenih diploma, plagijata, sitnog mešetarenja, udvorništva, a što se svakako nije moglo podvesti pod pojam normalnog i moralnog.
Vrijeme očito traži novi tip SDA političara, političara koji će biti svestraniji i obrazovaniji od mnogih pripadnika ove generacije koja silazi sa poliitčke scene, čiji autoritet neće zavisiti od političkih mentora i generacijskih i ratnih drugova, koji su svijesno inaugurisali svoju stranačku i ratnu zaslugu u podizanju kadra kojega nikada i nije bilo dovoljno. Onog pravog pogotovo. Ne budu li se uklonili arhitekti poraza bihaćke SDA na lokalnim izborima i krivci za uništavanje bihaćke SDA-a, ona će i dalje nastaviti propadati, nesposobna vratiti glasače i podršku, a progresivni dio SDA Bihaća naći će drugog, uspješnijeg zastupnika svojih vrijednosti i interesa.
