All for Joomla All for Webmasters

Aferim, braćo Bošnjaci, kad želite biti još pokornije sluge!

05 April 2019
(0 ocjena)
Pročitano 366 puta

Zar je važnije odavati počast poginulim Bošnjacima na Galipolju, nego imamima koji su tokom Drugog svjetskog rata učestvovali u Narodnooslobodilačkom ratu?

Da bošnjačka politička, vjerska i akademska elita nije izgubila svoj moralni i historijski kompas, jedna od novinskih vijesti ovih bi dana glasila ovako: „Minutom šutnje, polaganjem vijenaca, učenjem odlomaka iz Kur’ana i dove, intoniranjem himne Bosne i Hercegovine, te počasnom paljbom, u petak, 29. marta, u Travniku, Gradačcu i Sarajevu, kao i još nekim drugim bosanskohercegovačkim gradovima, obilježena je 188. godišnjica početka bosanskog ustanka – dana kada je Husein-kapetan Gradaščević, okupivši vojsku od 4.000 ljudi, krenuo prema Travniku, zahtijevajući od tadašnjeg bosanskog vezira, Namik-paše, da Porta okonča upravu nad Bosnom i prihvati implementaciju autonomne vlade na čelu s lokalnim vođom. Tom prilikom, Univerzitet Džemal Bijedić u Mostaru organizirao je i naučni skup na temu Bošnjaci i njihova borba za autonomiju tokom osmanske vladavine u BiH, na kojem su učestvovali eminentni profesori i akademski radnici s nekoliko bosanskohercegovačkih univerziteta.“

Ali kako bošnjačka inteligencija kao glavni kriterij odnosa prema vlastitoj prošlosti uzima bliske veze porodice Izetbegović sa sadašnjim turskim predsjednikom, onda zapravo i ne čudi što je vijest, koja je – već tradicionalno, 18. marta – prostrujala internetom, glasila ovako: „Minutom šutnje, polaganjem vijenaca, učenjem odlomaka iz Kur’ana i dove, intoniranjem himni Bosne i Hercegovine i Turske te počasnom paljbom u nedjelju je na lokalitetu spomenika turskim šehidima u Donjem Kamengradu kod Sanskog Mosta obilježena 104. godišnjica Bitke kod Canakkalea, koja se dogodila u Prvom svjetskom ratu i zauzima jedno od najznačajnijih mjesta u historiji Republike Turske.“ Ovoj vijesti treba dodati i ovu: „Povodom 104. obljetnice pobjede na Galipolju, u Mostaru je upriličena komemoracija za šehide i autora turske nacionalne himne, pjesnika Mehmeta Akifa Ersoja.“

Dvije bošnjačke žrtve

Da se radi o šizofrenično licemjernom stavu bošnjačkog vjerskog i političkog vodstva prema vlastitom historijskom biću jasno je i iz najpovršnijeg zaključka kojeg je moguće izvesti iz ove dvije kratke novinske vijesti – prve izmišljene, a druge itekako stvarne: bošnjačka žrtva koja je ugrađena u temelje turske republike veća je i važnija od žrtve koju je taj narod podnio u borbi za autonomiju pod osmanskom vlašću.

O tome na pomenutoj ceremoniji misli sveprisutni bošnjački subjekt, spreman da zarad ličnih ambicija od savjesti odbrani svaku primisao o apsurdnosti onoga što ga je tog dana snašlo, unatoč tome što i sam shvata kako je obilježavanje galipoljske bitke u Sanskom Mostu – a zatim i učenje dove na „lokalitetu musale osmanskog vladara sultana Mehmeda Fatiha, inače najzapadnijoj lokaciji do koje je došao u pohodu na Bosnu“ – u isključivoj funkciji stvaranja neoosmanskoga narativa, inače jednog od ideoloških temelja turskoga predsjednika Recepa Tajipa Erdogana.

Stoje, dakle, tako, u kasno jutro 11. Redžeba 1440. hidžretske godine, u svojim skupocjenim odijelima i imamskim mantijama, umni nositelji lokalne bošnjačke inteligencije i tugaljivo gledaju u spomenik turskim šehidima na Donjem Kamengradu, fascinirani besmislenošću vlastitog prisustva na još besmislenijem događaju, a sve moleći Boga da u ćelijama svoga podaničkog mozga ne pronađu odgovore na pitanja što im u tom trenutku žegu presiti želudac: da li je, u tom slučaju, naša majčica Turska, kao legalna nasljednica Osmanskog carstva, bila okupator Bosne i Hercegovine i ako jeste zašto se okupacija srednjevjekovne bosanske države unutar bošnjačkog etničkog subjekta danas doživljava kao nekakvo oslobođenje?

Umuje o tome unsko-sanska inteligencija, sve podrigujući od ljutih odgovora koje ne smije ni domisliti do kraja, bojeći se, kao giljotine nad vratom, jednostavnog zaključka: ginuli su ti isti Bošnjaci stoljećima u tuđim vojskama i pod tuđim zastavama, ostavljali svoje kosti po hoćinskim močvarama i tirolskim gudurama, a bošnjački je politički subjekt iz svega toga, eto, naučio jednu vrlu bitnu stvar: kako biti još odaniji i još pokorniji sluga.

Teška pitanja

Podnijeli su, dakle, ti isti Bošnjaci prije 104 godine veliku žrtvu u stvaranju moderne Republike Turske, dok je ta ista moderna Republika Turska stvaranje njihove domovine, koje nije bilo nimalo manje tragično, odgledala prilično hladno i nezainteresirano, bez nekoga većeg emotivnog stresa, u miru i rahatluku svoje pasivne vanjske politike i svoga komfornog geografskog položaja. Usto je, da stvar bude još teže probaviti, tadašnji turski predsjednik, Sulejman Demirel, bio jedini svjetski državnik koji je prisustvovao sahrani hrvatskoga diktatora i agresora na Bosnu i Hercegovinu, Franje Tuđmana, čime je žrtvama Udruženog zločinačkog poduhvata opalio jednu finu, majčinsku šamarčinu.

I tako, dok govore drže, najprije turski ambasador, pa onda i šef turske vojne misije u BiH, u inteligentnim glavicama pripadnika bošnjačke vjerke i političke uleme, stidljivo odjekuju pitanja, sve teža od težeg, sve gora od goreg: zašto bi bilo važnije odavati počast poginulim Bošnjacima na Galipolju, a ne, naprimjer, imamima koji su tokom Drugog svjetskog rata učestvovali u Nardonooslobodilačkom ratu, a o čemu je, recimo i to, ovih dana za Al Jazeera portal pisao Jasmin Agić?

Ili da stvari prenesemo u savremeni bosanskohercegovački kontekst: zašto bi bilo važnije odavati počast poginulim bošnjačkim vojnicima na Galipolju, umjesto hrvatskim žrtvama logora Stadion u Bugojnu, čija je godišnjica raspuštanja padala na 19. mart, a na kojoj se nije pojavio niko od lokalnih bošnjačkih dužnosnika? Isto je i sa žrtavama zločina Armije RBiH u Grabovici i bilo gdje drugo. Ne bi li, na taj način, Bošnjaci kao narod skinuli sa sebe krimen onih koji su, u posljednjem ratu, činili zločine u ime čitavog naroda i time pokazali spremnost da se suoče s mrljama iz svoje prošlosti, i to na način na koji zvanična srpska i hrvatska politika to još uvijek ne mogu?

Elem, toliko su teški bili napori kojima su tog 18. marta, na Donjem Kamengradu, kod Sanskoga Mosta, predstavnici tamošnjeg diplomatskog hora, sve redom veliki Bošnjaci i dokazane patriote – ini opštinski i kanotnalni filistri, kao i vjerska ulema – održali u životu vlastitu iluziju o važnosti događaja kojemu prisustvuju, da su, na kraju ovoga teksta, zaslužili da im se ustane i aplaudira. Aferim, braćo Bošnjaci!

  • Izvor fotografija u sklopu članka: Nema fotografija u sklopu članka
  • NAPOMENA: -
  • Izvor video materijala u članku: Nema video materijala u sklopu članka
  • Autor naslova: Originalni naslov
  • Autor teksta / Izvor informacije: Nezirović Elvedin / Al Jazzera
  • Izvor naslovne fotografije: Internet
Top
Mi koristimo kolačiće za poboljšanje naše web stranice. Do nastavka za korištenje ove web stranice, te se daje pristanak na upotrebu kolačića More details…