fbpx

Unesite pojam koji tražite na našem portalu ?

Nezavisni informativni portal BISCE.BA

Društvo

KRATKA POVIJEST HRVATSKE AGRESIJE NA BIH

KLIKNI I PODIJELI ČLANAK NA:


Facebook Viber WhatsApp

Jedan bivsi visoko pozicionirani funkcionar Ministarstva odbrane, koji je zelio ostati anoniman, kazao je Feralovim novinarima da su 1993. godine Tudjman i tadasnji ministar odbrane Gojko Susak angazovali za Bosnu i Hercegovinu dvije kompletne gardijske brigade Hrvatske vojske, te cetiri brigade koje su bile djelomicno popunjene. 

“Te su brigade poslane u sukob s Bosnjacima”, kaze nas izvor. 

“U tim jedinicama, o svemu je odlucivao general Janko Bobetko”

Saborski su zastupnici dogmu izglasali prije dva mjeseca, a ona je, ta dogma, jednostavna i nedvosmislena: tokom rata od 1992. do 1995. godine, Hrvatska nije bila agresor u Bosni i Hercegovini. Na prvi hereticki ispad nije trebalo dugo cekati, a koalicijskim i opozicijskim kolegama priustila ga je predsjednica HNS-a Vesna Pusic. Ne vodeci racuna o saborskoj deklaraciji s kraja prosle godine, ona je prije nekoliko dana s parlamentarne govornice hladno izrekla posve suprotnu konstataciju: 

“Hrvatska vlast vodila je agresorski rat u BiH.”

Slijedile su najprije ogorcene reakcije iz klupa Zastupnickog doma – vise od vladajuce sestorke, nego s opozicijskog boka – a potom i psovacki festival na ucestalim mitinzima desnice. Jedna recenica Vesne Pusic izazvala je, dakle, pravednicki gnjev nacionalno prozetih sabornika, koji se jos uvijek ne mogu suociti s cinjenicom da je Bosna drzava koju je Hrvatska prva priznala, a druga napala.

Povijesni fakti – koji obicno imaju gresku da su upereni protiv svega sto je hrvatsko – ne govore, nazalost, u prilog dogmaticnoj saborskoj deklaraciji. Recimo, Karadjordjevo, mart 1991. godine: sve bilance o utjecaju hrvatske drzavne vlasti na kasnija zbivanja u Bosni i Hercegovini opravdano pocinju s tamosnjim sastankom Franje Tudjmana i Slobodana Milosevica.

Dva ratna druga, tada su nacelno dogovorili podjelu drzave koja im se isprijecila u tjesnjem doticaju, sto je pouzdano bila okosnica sastanka o kojemu je, inace, poznato vrlo malo detalja. Sam vrh HDZ-a BiH u to vrijeme jos uvijek nije bio jedinstven, pa ce se glavni sekretar stranke Ivan Markesic u oktobru 1991. nacelno, ali ostro, usprotiviti najavama moguce kantonizacije i fakticnog komadanja Bosne i Hercegovine. No, mjesec dana kasnije odrzan je u Grudama “radni sastanak predsjednika Hercegovacke i Travnicke hrvatske regionalne zajednice”, cije je dalekosezne zakljucke Feral objelodanio prije tri i pol godine. “HRZ i TRZ ostaju kod svojih zakljucaka donijetih na ranijim odvojenim sjednicama, da hrvatski narod ovih regija ostaje i dalje uz jednoglasno prihvacena opredjeljenja i zakljucke usvojene na dogovorima s Predsjednikom, dr. Franjom Tudjmanom, 13. i 20. juna 1991. godine u Zagrebu. Ove dvije regionalne zajednice, (…) odlucuju da hrvatski narod u Bosni i Hercegovini mora konacno povesti odlucnu, aktivnu politiku, koja treba dovesti do realizacije naseg vjekovnog sna – zajednicke hrvatske drzave.”

TAMPON DRZAVA

Dokument su potpisali clanovi vodstva HDZ-a BiH i lokalni celnici Mate Boban, Dario Kordic, Ivan Bender, Bozo Raic, Jozo Maric…

Nije tesko zakljuciti o cemu su potpisnici razgovarali s Franjom Tudjmanom 13. i 20. juna iste godine, a sam hrvatski predsjednik ce na Silvestrovo 1991. ovako govoriti o mogucnostima smirivanja sukoba izmedju Hrvata i Srba:

“To se moze ostvariti tako da se nacionalni ciljevi Srbije ostvare i da ona nema vise razloga za ekspanziju, a ujedno bi se Hrvatskoj prikljucilo njezine krajeve, jer je sadasnji hrvatski perec neprirodan. U hrvatskom je interesu da se taj problem rijesi na naravan nacin, na nacin kako je bila rijesena Banovina. Pri tome bi mogao ostati dio ‘zemljice Bosne’ gdje bi muslimani imali vecinu i ta bi drzava Bosna mogla biti tampon izmedju Hrvatske i Srbije. Time bi ujedno nestala i kolonijalna tvorevina Bosna i Hercegovina.”

Na tragu zakljucaka iz Gruda, predsjednika HDZ-a BiH Stjepana Kljujica – nimalo raspolozenog za rasturanje Bosne – smijenio je u januaru 1992. zagrebacki favorit i dotadasnji potpredsjednik stranke Mate Boban.

Tako je Tudjman u veljaci mogao mirno otputovati u Austriju, na novi sastanak sa Slobodanom Milosevicem, te ovom prilikom i Radovanom Karadzicem.

Komandant tzv. juznog vojista Hrvatske vojske general Janko Bobetko u Grudama je potom utvrdio izdvojeno zapovjedno mjesto, da bi u aprilu 1992. poceo dijeliti zone odgovornosti u zapadnoj Hercegovini i dijelu Bosne: generala Antu Rosu zapalo je zapovjednistvo nad podrucjem Livna, a tadasnjeg brigadira Miljenka Crnjcanad podrucjem Tomislavgrad-Prozor-Konjic.

Odluke je Bobetko potpisao na memorandumima sa zaglavljem “Hrvatska zajednica Herceg-Bosna, Hrvatsko vijece odbrane”, s pecatom Glavnog stozera (staba) Herceg-Bosne. Funkcije su do ljeta dopunjavane, pa je Rosi u pomoc poslan general Milivoj Petkovic, a u Gornjem Vakufu postavljeno je novo izdvojeno komandno mjesto. Komandno mjesto u Tomislavgradu predano je pukovniku Ivanu Kapularu, dok je u Bugojno upucena elitna zagrebacka bojna “Frankopan”, kojoj je na celu bio bojnik Bruno Zorica Zulu.

I ostali su bili komandanti u Hrvatskoj vojsci: Roso je zapovijedao specijalcima iz bojni “Frankopan” i “Zrinski”, a Kapular je vodio Petu gardijsku brigadu.

Njihova prisutnost u drugoj drzavi (“Sva obiljezja skinuti sa boraca i vodite se kao dobrovoljni branitelji” – Janko Bobetko, Sve moje bitke, str. 203.), opravdavana je odbranom Dalmacije, kojoj su prijetili srpski napadaci s onu stranu granice, te obranom Hrvata iz Bosne i Hercegovine.

Malo kasnije vidjet ce se da je izgradnja vojne strukture bila jos vise motivirana okupacijom dijelova susjedne drzave.

SLUCAJ ANTE LUKETICA

Vojni savez sto su ga Franjo Tudjman i Alija Izetbegovic sklopili tek 16. juna 1992., zatekao je Bobetka u akciji deblokade Mostara od velikosrpskih snaga.

Uspjehe hrvatskih zdruzenih snaga iskoristio je Mate Boban ne bi li nagnao Aliju Izetbegovica da stupi u konfederaciju s Hrvatskom. Izetbegovic je znao da na takvo sto ne smije pristati, pa mu je Boban zaprijetio povlacenjem snaga HVO-a s teritorija na kojima zive podjednako Hrvati i Bosnjaci, a 3. jula je i HZ Herceg-Bosnu proglasio autonomnom teritorijalno-politickom jedinicom. Na posljetku, u septembru 1992. Mate Boban izdat ce zapovijed HVO-u da se obustavi svaka pomoc Armiji BiH u pokusajima deblokade Sarajeva. Taj odnos prema glavnom gradu, koji ce tri i pol godine provesti pod krvavom opsadom, kulminira potkraj 1993., kada kiseljacki zapovjednik HVO-a Ivica Rajic ispaljuje topovske salve na Sarajevo…

Aktivne sukobe protiv dotadasnjih vojnih partnera otvorio je HVO u napadu na Prozor, u oktobru 1992. godine. Taj grad je osvojila brigada “Kralj Tomislav” iz Tomislavgrada, uz pomoc bojne “Zrinski” iz Zagreba kojom je zapovijedao general Milenko Filipovic.

Ministar odbrane Jerko Doko uzalud ce pozivati na zajednistvo HVO-a i Armije BiH, a plan Cyrusa Vancea i Davida Owena o kantonizaciji u januaru 1993. godine samo ce produziti velikohrvatska mastanja za sljedecih godinu dana. Jedan od prvih gradova koji ce ubrzo platiti cijenu takvog rata, bio je Gornji Vakuf: opsada HVO-a pocela je u februaru 1993. godine, i potrajala je sve do Washingtonskih sporazuma u martu sljedece godine…

U mahnitom razaranju dijela grada pod bosnjackom kontrolom bit ce angazovani tenkovi HV-a, pod zapovjednistvom generala Janka Bobetka, Slobodana Praljka, Ivana Kapulara, Miljenka Crnjca. Tacan broj vojnika HV-a koji su u Bosni i Hercegovini poginuli, nikad nije objavljen, a iz hrvatskoga Ministarstva branitelja odgovoreno nam je kako podatke o tome jednostavno nemaju. Nismo pitali kako je sluzbeno uvedena, na primjer, pogibija Ante Luketica, aktivnog pripadnika Prvoga gardijskog zdruga HV-a, cije je tijelo danima stajalo razapeto kod jablanicke brane, sve dok njegovi suborci nisu poduzeli akciju izvlacenja lesa…

Jedan bivsi visoko pozicionirani funkcionar Ministarstva odbrane, koji je zelio ostati anoniman, kazao je Feralovim novinarima da su 1993. godine Tudjman i tadasnji ministar odbrane Gojko Susak angazovali za Bosnu i Hercegovinu dvije kompletne gardijske brigade Hrvatske vojske, te cetiri brigade koje su bile djelomicno popunjene.

AKCIJE TAJNIH SLUZBI

“Te su brigade poslane u sukob s Bosnjacima”, kaze nas izvor. “U tim postrojbama o svemu je odlucivao general Janko Bobetko. U njima se na nizim zapovjednim razinama izmijenilo dosta generala i pukovnika Hrvatske vojske.

Vesna Pusic rekla je jednu veliku istinu, to je stanje potrajalo sve do Splitskog dogovora.

Dok je bjesnio rat izmedju Hrvatskog vijeca odbrane i Armije BiH, srpska vojska u Hrvatskoj se odmarala.

Hrvatska drzava formalno nije izvrsila agresiju na BiH, jer o tome nije nikad raspravljalo Hrvatski sabor”, dodao je nas sugovornik, “no rijec je bila o ilegalnoj okupaciji dijela teritorije Bosne i Hercegovine, a krajnji cilj bilo je pripajenje tih podrucja Hrvatskoj.

To je plan koji je stvoren jos 1991. godine, i on je politicki jos na snazi. Rijec je o notornim cinjenicama, o kojima nikad niko nije predocio sve kljucne dokaze, no ovdje gotovo svako poznaje nekoga ko je bio poslan u rat protiv Armije BiH.

“Specijalni izvjestitelj UN-a za ljudska prava Tadeusz Mazowiecki podnio je u proljece ’93. izvjestaj u kojem navodi kako Vance-Owenov plan iz dana u dan zapravo pridonosi etnickim ciscenjima. Mazowiecki je licno obisao neke konc-logore HVO-a po Hercegovini, te posvjedocio o patnjama zarobljenih bosnjackih civila i vojnika Armije BiH.

A upravo toga proljeca, tacnije 16. aprila 1993. godine, pripadnici specijalnih jedinica HVO-a izmasakrirali su 116 bosnjackih civila u selu Ahmicima kod Viteza.

Poslije ce se pokazati da je u srednjoj Bosni funkcionisao paralelni komandni lanac nad jedinicama HVO-a, i da je veliki dio akcija provodjen pod direktnim nadzorom kadrova postavljenih od strane hrvatskoga politickog vrha. Tome je cilju sluzila i gusta mreza tajnih sluzbi, koja je dosad tek djelomicno raspletena, i ciji brojni krakovi vode pravo do Zagreba. Neke jedinice HVO-a, medjutim, u to su vrijeme jos raspolagale ljudstvom razlicitih nacionalnosti, vec prema podrucnoj strukturi stanovnistva. Prilikom konacnog razoruzavanja Bosnjaka u redovima HVO-a, nije se rasplet svugdje odvijao na jednak nacin: u Tomislavgradu je oruzje mirno polozeno, a tom je prilikom, prema nekim svjedocenjima, ispred robne kuce Duvanjka komandant lokalne brigade Zeljko Glasnovic bio na rubu suza… U susjednom Livnu razoruzavanje Bosnjaka nije proteklo tako jednostavno, nego je doslo do kraceg vatrenog okrsaja izmedju Hrvata i Bosnjaka. No, dogadjaji se u Bosni i Hercegovini 1993. godine odvijaju s krajnje visokim intenzitetom: HVO 9. maja napada Mostar (zapravo, istocni dio grada, u koji se povukla vecina Bosnjaka), a tacno pola godine kasnije topovi pod komandom generala HV-a i HVO-a Slobodana Praljka ruse Stari most na Neretvi.

HRVATSKI KOLHOZI

Politika HDZ-a iste je godine potaknula iseljavanje Hrvata s podrucja izvan zacrtanih hrvatskih kantona, uglavnom u srednjoj Bosni. Kako svjedoci katolicki svecenik Branko Karlic iz sela Vukanovica pokraj Kraljeve Sutjeske, jedna delegacija mostarskog HVO-a njemu je vec u proljece 1992. godine predlozila preseljenje svih Hrvata s tog podrucja u Hercegovinu i Hrvatsku, puno prije sukoba s Bosnjacima. Karlic je bio iskreno zgranut otvorenoscu te inicijative i svojim je posjetiteljima otvoreno rekao da su – djubrad. “Blasfemicna HDZ-ova propaganda dozivjela je vrhunac u obecanju da ce, onako, za utjehu narodu, kompletan franjevacki samostan iz Kraljeve Sutjeske, i to kamen po kamen, prenijeti negdje u okolicu Bjelovara. Nasla se grupa bezumnika koji su i mene osobno pokusali u to uvjeriti”, prisjeca se Branko Karlic. S tog je podrucja doista iseljena vecina Hrvata, u sela po Hercegovini (medju ostalim, na goloj ledini podignuta su sela Suskovo i Bobanovo, koje je Karlic proglasio hrvatskim kolhozima), i jos vise u Liku, Kordun i Baniju.

Nekako u isto vrijeme sluzbenici HDZ-a u bosanskoj Posavini prodavali su cak i videotrake na kojima su bila snimljena podrucja Hrvatske naseljena Srbima. Agitacija za kolektivno preseljenje iz Posavine pocela je prije ratnih sukoba, sto nedvojbeno pokazuje kako je bila posrijedi planirana seoba naroda kojoj je rat samo trebao dati nuzni poticaj.

Politicari iz Hrvatske nisu samo odlucivali o tokovima rata u Bosni i Hercegovinu, nego su se u njega katkad i aktivno ukljucivali: u konclogoru Vojnom kod Mostara, jedna od silovanih Bosnjakinja prepoznala je medju muciteljima Vicu Vukojevica, tadasnjega hrvatskog saborskog zastupnika HDZ-a i brigadira HVO-a, a posljednjih godina suca Ustavnog suda RH. Nesretna zena prisjeca se susreta s Vukojevicem u septembru 1993. godine, kada joj je on slagao da je zapravo “stricevic onog Vukojevica”, i da radi kao “ministar-savjetnik u Zagrebu”. Uz mucna obecanja o njezinoj zastiti i zastiti njezinih roditelja, razodjenuo je mladu zenu, usopcen legao na nju, i poslije nekoliko minuta jalovog dahtanja ustao uz psovke i rijeci: “Smrdis muslimanko na islam, pa me tvoja smrad blokirala.” Otisao je i nije se vracao, namjesto njega dosli su drugi.

ZNAKOVITI TRANSKRIPT

Ovo svjedocenje iz knjige “Molila sam ih da me ubiju – zlocin nad zenom Bosne i Hercegovine” (Centar za istrazivanje i dokumentaciju Saveza logorasa Bosne i Hercegovine), poslano je istraziteljima Medjunarodnog suda za ratne zlocine u Den Haagu, no to nije sve u vezi s Vicom Vukojevicem. Brojna su svjedocenja o njegovim krvavim djelima; neka je priznao sam, i to u Saboru, druga je svojedobno prozreo Stipe Mesic. No, kamo srece da je njegov zlocin bio tek rijetki eksces, a ne dio razradjenog sustava. Stotine pripadnika HV-a koji su ljeta ’93. boravili u istocnoj Hercegovini, braneci dubrovacko zaledje nasuprot snagama Vojske Republike Srpske u povlacenju, prisjecaju se Bosnjaka dovodjenih na prvu liniju fronte.

Nesretni ljudi iz Dretelja i drugih konclogora primoravani su na mukotrpno i opasno kopanje rovova i ciscenje napustenih sela oko Popovog polja. Upravo tako je izgledala Hrvatska Republika “Herceg-Bosna”, konacno osnovana 28. avgusta 1993. godine, a politicki i civilizacijski sasvim analogna Republici Srpskoj. Za racun njezinih tvoraca bili su koncem te godine u Zagrebu mobilizovani mnogi izbjegli Hrvati iz bosanske Posavine, uz gotovo potpuni muk medija, koji su izbjegavali neugodnu temu… Stavise, pojedini hrvatski novinari sirili su pricu o tome kako se Posavljaci ne zele suprotstaviti cetnicima u odbrani svojih vjekovnih ognjista. U kasarni bivse JNA “Marsal Tito” govor im je odrzao general Janko Bobetko, a potom je nekoliko stotina njih bilo prebaceno u Zadar, i napokon na ratiste u – srednju Bosnu. A tamo se jos nisu bila ohladila tijela nekoliko desetaka bosnjackih civila sto ih je u selu Stupnome Dolu poubijala jedinica HVO-a pod komandom Ivice Rajica. Feral je proslog ljeta objavio jedan transkript iz Ureda Predsjednika RH koji svjedoci o sastanku Franje Tudjmana, Gojka Suska i Mate Bobana, 28. novembra 1993. godine.

Do tog trenutka vec je bio narastao pritisak medjunarodne zajednice na Hrvatsku, zbog politike HDZ-a u Bosni i Hercegovini. Na tom su sastanku dvojica najmocnijih ljudi u Hrvatskoj natjerali vjernog suradnika iz Gruda da se povuce, pa ce polozaj predsjednika HDZ-a BiH potom preuzeti Dario Kordic, a mjesto predsjednika HR Herceg-Bosne Kresimir Zubak. Taj transkript pokazuje koliko je presudan bio utjecaj Pantovcaka na politiku Hrvata iz susjedne drzave, i s kojom su lakocom njihovi predstavnici zrtvovani, vec prema potrebi.

Trojica s onog sastanka u medjuvremenu su umrla, Kordic upravo ceka presudu Haaskog suda, a Zubak je okrenuo curak i napustio HDZ.

SAN KOJI TECE

No, u tom dokumentu zabiljezena je jedna izuzetno znacajna Tudjmanova recenica:

“(…) ako dobijemo za to ociscenu Baranju (…) mozemo odustati od veceg dijela Posavine.”

To je jedan od eksplicitnijih dokaza o trgovini teritorijem Bosne i Hercegovine koju je hrvatski drzavni vrh vodio s Beogradom ili s Palama.

Gotovo da ne postoji veci pokazatelj da je Hrvatska bila agresor u susjednoj zemlji, bez obzira na najnovije deklaracije Sabora koje nastoje promijeniti povijest, zbog vjerojatne lose savjesti i kalkulantskih planova danasnje hrvatske vlasti. Detalji ih odaju, a deklarativne odluke potvrdjuju sistematicnost; jedan od indikativnih detalja svakako je pustanje da po slucaju Fikreta Abdica i dalje pada prasina. Naime, nakon neuspjelih pokusaja odcjepljenja dijela Bosne i ubijanja vlastitih sunarodnjaka u konclogorima (u suradnji s Karadzicem i Bobanom), kladuski Babo pobjegao je 1993. godine pred sudskim progonom u Hrvatsku, gdje je po nalogu Franje Tudjmana promptno dobio hrvatsko drzavljanstvo. U Bosni i Hercegovini ga i dan-danas traze, dok u Hrvatskoj Abdic zivi bezbrizno i neometan od potpisnika deklaracije po kojoj “Hrvatska nije bila agresor u BiH”.

S Washingtonskim sporazumima i osnivanjem bosnjacko-hrvatske Federacije BiH, prestali su ratni sukobi izmedju HVO-a i HV-a, s jedne, i Armije BiH, s druge strane. Toboznji vjekovni san hrvatskog naroda – ono Tudjmanovo podebljavanje “hrvatskog pereca” naustrb susjedne zemlje – ipak i u ovom desetljecu jos traje, u novim politickim akcijama celnika HDZ-a BiH. Istina je da njima aktualna hrvatska vlast odrice mogucnost direktne podrske u prezivjelim separatistickim teznjama, ali jednako tako stoji da im deklaracije i napadi poput onog na Vesnu Pusic definitivno izlaze u susret.

KONCENTRACIJSKI LOGORI

MREZA MUCILISTA

Prema podacima Saveza logorasa BiH, na prostoru Hercegovine bilo je za vrijeme hrvatsko-bosnjackog rata osnovano 27 hrvatskih logora, dok ih je u srednjoj Bosni bilo sedamnaest. U Bosni i Hercegovini registrovano je ukupno 618 logora, od kojih su 44 drzale jedinice HVO-a zajedno s HV-om; cetiri logora drzala je Armija BiH, a 580 srpske jedinice. Hrvatski logori bili su rasporedjeni na cijelom teritoriju Hercegovine i na pojedinim dijelovima srednje Bosne. U njima je, prema jos uvijek nepotpunim podacima, bilo zatvoreno izmedju 25 i 26 tisuca logorasa. Nekoliko je logora bilo izrazito veliko i zapamceni su po uzasavajucem tretmanu zatvorenika.

U bivsem skladistu JNA u Gabeli (Capljina) bilo je, prema svjedocenju prezivjelih logorasa, zatvoreno 1400 ljudi, i to samo u cetiri velika hangara, dok je u cijelom logoru bilo najmanje 3500 Bosnjaka. Svjedoci tvrde da su u tim logorima bile vidjane scene vadjenja ociju vilicom, lozenja vatre na ledjima zivih ljudi, prisiljavanja zatvorenika da gutaju zapaljenu plasticnu masu…U Gabeli su zatvorenici drzani bez kapi vode na temperaturi od 40 stupnjeva. Zajedno s druga dva poznata logora, Dreteljem i Helidromom, kroz ta je mjesta proslo najmanje deset tisuca ljudi. Zatvorenici su u Dretelju, nakon sezdesetodnevnog tamnovanja, gubili izmedju deset i trideset kilograma tjelesne tezine. Oko tisucu Bosnjaka deportovano je iz Dretelja na jadranske otoke, odakle su raseljeni po svijetu, dok su ostali bili prebaceni u logore u Gabeli, Rodocu, Prozoru i Stocu.

Tvornicke prostorije u Capljini takodjer su sluzile kao logor. U njima je, prema podacima Rijaseta Islamske zajednice BiH, bilo zatvoreno 1218 bosnjacke djece u dobi izmedju 13 i 16 godina. Kao logor sluzila je i kasarna JNA u Grabovini, te farma krava u Celjevu. Na mostarskome podrucju najpoznatiji logor je vec spomenuti Helidrom, te Rodoc. U helikopterskim hangarima bilo je zatvoreno oko 2300 Bosnjaka iz cijele Bosne – neki izvori tvrde da je broj zatvorenika bio cak 10 do 12 tisuca.

Drugi najveci logori u Hercegovini bili su smjesteni u Trebizatu, Grabovini, Ljubuskome, u staklenicima na Buni kod Mostara – gdje je zaklan blagajski imam Muharem efendija Becirevic – pa na Masinskom fakultetu u Mostaru, u Zrakoplovnoj gimnaziji, te u nekoliko skola i sportskih dvorana na desnoj obali Neretve u Mostaru. Velezov stadion takodjer je neko vrijeme sluzio kao logor, odnosno sabirni centar iz kojega su Bosnjaci bili deportovani u ostale logore. Apoteka na desnoj obali Neretve sluzila je neko vrijeme kao tamnica za 530 Bosnjaka, iz koje su zene sistematski odvodjene na silovanje. Veci logori registrovani su i na Celovini – zatvori sa samicama, gdje su bili zatvoreni zarobljeni humanitarci i njihovi aktivisti – te u bivsem Vojnom zatvoru sjeverno od Mostara, gdje su bile drzane zene i djeca.

Ostali logori bili su improvizovani po skolskim sportskim dvoranama, te u drugim javnim ustanovama, u koje je bilo moguce smjestiti veci broj zatvorenika. Logore su drzale jedinice HVO-a, kojima su logisticku i drugu pomoc cesto davale jedinice Hrvatske vojske. Politicki se cijelom mrezom logora, preko Herceg Bosne, upravljalo iz Zagreba.

IRFAN AJANOVIC: ZASTUPNIK U SKUPSTINI BiH I PREDSJEDNIK SAVEZA UDRUZENJA LOGORASA BiH

SRAMNA DEKLARACIJA

Koliko god Haaski sud tezio individualizovati ratni zlocin i genocid, on ce ipak dispozitivom presude dokazati agresiju Tudjmanove Hrvatske na BiH.

I sto ce se onda dogoditi?

Saborska ce deklaracija biti jedna mala sramota za one koji su je izglasali, a Vesna Pusic dobit ce satisfakciju kao posten covjek i sabornik

– Je li Hrvatska izvrsila agresiju na Bosnu i Hercegovinu?

Ovih se dana u Hrvatskoj ponovo rasplamsala debata oko tog pitanja.

– Sa zaljenjem moram reci da je Hrvatska izvrsila agresiju na BiH.

Zasto sa zaljenjem?

Zbog toga sto sam u politici uvijek tezio uspostavi dobrosusjedskih odnosa izmedju dvije drzave. To sam iskazao i u najtezim trenucima rata u Hrvatskoj, kada sam, kao predsjednik Skupstine SFRJ, u vise navrata govorio o agresiji JNA, Srbije i Crne Gore na Hrvatsku. Istinu sam govorio i kao clan drzavne komisije za kontrolu prekida vatre na linijama fronte, u ljeto 1991. godine: u Dalju, Sarvasu, Laslovu, Borovu Selu, Okucanima, Osijeku. Dosljedan sam istini kao jedinom kriteriju, pa moram ponoviti da je rezim Franje Tudjmana bio drugi agresor na BiH. Prvi i istinski agresor na BiH bio je, dakako, velikosrpski rezim Slobodana Milosevica.

– Kako je doslo do agresije?

– Razvojem prilika na ratistu poceo se, postupno, provoditi u djelo dogovor postignut u Karadjordjevu 1991. godine. Na juznom hrvatskom ratistu general Bobetko osigurao je zastitu vecinskih hrvatskih prostora u BiH, i kada se uspostavio odnos prostornog djelovanja u Bosni i Hercegovini, onda smo dobili drugog agresora, rezim Franje Tudjmana. Govorim o Tudjmanovu rezimu zato sto sam se mnogo puta uvjerio da pretezniji dio hrvatskoga gradjanstva nije bio za agresiju, bili su za suradnju. Na juznom ratistu, u Dubrovniku i u Posavini, Bosnjaci i Hrvati dobro su suradjivali. Ja sam bio jedan od sudionika delegacije BiH kada je nasa drzava primljena u UN.

Dogodilo se to 22. maja 1992. godine. Istog dana u UN su primljene Hrvatska i Slovenija. Nakon prijema sudjelovali smo u svecanom podizanju zastava tih drzava. Tome su prisustvovale i delegacije Slovenije i Hrvatske. Nakon svecane ceremonije prisao mi je Franjo Tudjman, s kojim sam se cesce susretao minulih godina. Tudjman mi je tada sugerisao kako bi bilo dobro da predsjedniku Izetbegovicu kazem da uputi pismo hrvatskom drzavnom vrhu, za ulaz hrvatskih jedinica na prostor BiH. Ja sam tada rekao Tudjmanu da su te jedinice vec 1991. godine bile na prostoru BiH, a posebno 1992. godine, na samom pocetku agresije JNA s prostora Srbije i Crne Gore. On mi je tada lakonski odgovorio: u pravu ste, ali znate, gospodine Ajanovicu, vi ste se iskazali kao prijatelj hrvatske odbrane, i razumjet cete da je nama potrebno jedno takvo pismo. Ja sam onda dodao: da, potrebno je da legitimise pozicije Hrvatske vojske na prostoru BiH.

– Jedinice HV-a vec su bile u Bosni?

– U februaru 1992. godine s hrvatske je strane blokiran ulaz bilo kakve pomoci Bosni, kako u materijalu, tako i u sredstvima i u vojnoj logistici. Tada je vec pocela otvorena suradnja HVO-a sa cetnicima Radovana Karadzica, posebno na vareskom ratistu, pa na zepackom ratistu i u dijelovima Hercegovine. Na taj se nacin i bjelodano iskazala, moram na zalost to reci, agresija Tudjmanova rezima na BiH. To je bilo fatalno i to ce se osjetiti i u desetljecima koja su pred nama, s obzirom na to da smo na svaki nacin usmjereni jedni prema drugima. I medjunarodni su faktori jasno definisali agresorsku poziciju Hrvatske u BiH.

– Nije li i Haaski sud potvrdio tu ocjenu?

– U prvostupanjskoj ocjeni Tihomiru Blaskicu definisan je medjunarodni karakter sukoba u BiH, u koji je bila involvirana i Hrvatska. Sud je, sagledavajuci aktivnosti na podrucju Lasvanske doline, dosao do nedvojbenog zakljucka o prisutstvu Hrvatske vojske na tom prostoru. Ta presuda jos nije pravosnazna, pa se ta ocjena jos moze i obarati. No, fakti izlozeni u dispozitivu i obrazlozenju presude jasno upucuju na medjunarodni karakter tog sukoba. Hrvatska vojska aktivno je djelovala, i u toku 1993. godine, na hercegovackom ratistu, u Mostaru, Prozoru i Gornjem Vakufu. I genocid se dogodio ne samo sudjelovanjem HVO-a vec i uz suradnju Hrvatske vojske. Mi u Savezu logorasa imamo Centar za istrazivanje i dokumentaciju. U okviru tog centra prikupili smo brojna svjedocenje logorasa, iz kojih je jasno vidljivo sudjelovanje Hrvatske vojske, posebno na hercegovackom ratistu, gdje je bilo nekoliko desetaka logora.

– Vesna Pusic je zbog recenice o agresiji na BiH i sluzbeno demantirana u deklaraciji Sabora RH. Kako to komentarisete?

– Jako sam iznenadjen tekstom saborske deklaracije. Da sam clan Sabora, nikad ne bih za to glasao. Ta deklaracija, povrh svega, ne znaci nista u odnosu na istinu i pravdu koje ce biti eksponirane presudom Haaskog tribunala. Sve deklaracije, sve istine, moraju na kraju ustuknuti pred pravosudnom istinom.

Koliko god Haaski sud tezio individualizirati ratni zlocin i genocid, s obzirom na to da ratni zlocin nema ime naroda ili drzave, nego covjeka, pojedinca, on ce ipak dispozitivom presude dokazati agresiju Tudjmanove Hrvatske na BiH.

I sto ce se onda dogoditi?

Ta ce deklaracija biti jedna mala sramota za one koji su je izglasali, a Vesna Pusic dobit ce satisfakciju kao posten covjek i sabornik. U cilju dobrih odnosa Hrvatske i BiH, mora se reci istina, na bazi istine mora se utvrditi pravda, i to je nuzan slijed, a nakon toga dolaze pomirenje i oprost onima kojima se moze oprostiti. U tome vidim sansu za buduce dobre odnose Hrvatske i BiH.

KLIKNI I PODIJELI ČLANAK NA:


Facebook Viber WhatsApp


Facebook


Izvor i autor članka: 35


NAPOMENA:


Datum objave članka: 05/11/2016


Vrijeme objave članka: 00:00


error: Upozorenje: Sadržaj je zaštićen !!