fbpx

Unesite pojam koji tražite na našem portalu ?

Nezavisni informativni portal BISCE.BA

Kolumne

NA DNU PROVALIJE

KLIKNI I PODIJELI ČLANAK NA:


Facebook Viber WhatsApp

POLITIČKI ŽIVOT I SMRT: Kad narod uzdigne pojedinca zločinca na pijedestal slave i narodnog herojstva, dakako da negira i zločine nad pripadnicima sopstvene skupine

Dođu tako dani, jel, što bi reko pisac jedan naš vrli, kad pametan zašuti, budala progovori i svakakve se na dunjaluku kastige nakoti. Čovjek u nevjerici gleda, oči mu došle ko fildžani, ne možeš se narazrogačit očiju da se sve budalaščine okolo mogu sagledati. Eto, presudilo je u Haagu Mladiću doživotno i pomislili smo katarza, jel, i napokon aferim da smo se kutarisali zločinaca naših nasušnih. Navikli smo da narodi u nas vazda tom antičkom idealu teže, al kad bi se, što bi kazo Boro Dežulović, zajebavali. Presuda komandantu genocida pokazala je da ama baš ništa niko naučio nije, ni iz vlastite, ni iz tuđe istorije. Jok. Sve što se ovdje za trideset godina dijeljenja pravde saznalo jeste, ona već do umobolnosti zamarajuća priča “samo se nama sudi”. Narod koji vazda misli da se samo njemu sudi, koji ima orkestriranu pamet etnizirano-klerikalnu, zaboravio je na Dositeja Obradovića, i na Dimitrija Tucovića, na Domanovića i Nušića, i na duh nadrealizma, zaboravio je na Bogdana Bogdanovića, Radomira Konstantinovića i Mirka Kovača, i na još mnoge pameti slavne koja je govorila da ne valja kad narod tako bandoglavo i slijepo gazi u krv i govna za svojim predvodnicima.

Uvijek se, ono kad se o kolektivu serbskom pripovijeda, prisjetim znamenitog Radoja i njegovog “Vođe”. Znate ono kad je srpski satiričar pisao kako se međ narodom iščekivao nekakav vođa, i ukaza se jedared neki sa štapom. I narod pođe za njim, al onaj bi slijepac, i narod strovali u naku provaliju. Tako danas i ovdašnji plemenici serbski krenuše za anticivilizacijskim povicima svojih predsjednika i članova predsjedništva, svoje pervertirane popovije i intelektualnih ratnohuškača ka onoj provaliji sa koje dabogda da se može izić na kakvu sunčaniju polu svijeta dok se sa sebe dobro ne ostruže sav jad i bijeda trodecenijskog razvlačenja pameti. A struganje, meščini, nikako ne ide. Pa se sve deblji i okoštaliji slojevi ogrezlosti u potvrdu zločina stvaraju. Baš tako kad narod, koji je vazda pištao i kukao za svojom, što bi opet reko Domanović, milom i napaćenom otadžbinom, prebirao po kostima i grobnicama, poviče kako se njemu sudi, a na sav glas potvrdi da se slaže s Mladićevom strategijom genocida, onda dakako da narod, slijedeći svoju pokvarenu elitu, uzima na sebe kolektivnu odgovornost.

Da, nema kolektivne odgovornosti. Pojedinci su činili zločine. No, kad narod uzdigne pojedinca zločinca, slijedeći dodike, ivaniće i popovsku kastu, na pijedestal slave i narodnog herojstva, dakako da negira i zločine nad pripadnicima sopstvene skupine. Lijepo je Lešek Kolakovski napisao da vam je to isto ko u fudbalu. Navijači jednog tima frenetično i ekstatično uživaju u njegovoj pobjedi, i osjećaju je kao svoju. Ali kad voljeni klub zijani, onda mu se propisno napsuju, jer bezbeli u porazu ne suosjećaju. Što će reći, ljubav je takva kvarna. Svako ko se u nacionalnom kolektivu prepoznaje, da je ljubav to prava, morao bi jednako osjećati na svojoj koži i ono gdje je nacion njegov bio u krv i zločine ogrezao. Trebalo bi pitat i patrijaha Irineja šta misli o tome. Kolakovski je ono bio i rišćanske vjere, pa je mogao tako blagoglagoljivo analizirati narode i odgovornosti mu. SPC, čini se, nije rišćanska crkva, već crkva koja vidi jedino smrt i tamu kao put izbavljenja. Hristove svjetlosti ima u Irinejevoj crkvi, na putu Nikolaja Velimirovića, koliko krtica ima vida na dnevnom svjetlu. A dakako da će, aferim, istorija pokazati ko je bio na pravom putu i ko je na pravi put izišo. Kad se jednom bude sve sabiralo, nek pitaju praunuci kakav su im teret pradedi svojom mračnjačkom ideologijom na grbaču nametnuli. Samo, meščini, trebaće im kolo bijelog luka i glogov kolac da se sporazumiju.

Ja ću, evo velim i dalje za Domanovićem i Konstantinovićem, za Ćopićem i Nušićem, za Kočom i Ristićem, za Rastkom i Vinaverom, za Miljkovićem i Dedincem, a bujrum samo vi nastavite za Mladićem. Pa do one Domanovićeve provalije lakim korakom i ponosno. Kako i valja, jel, za narod koji eto ni luk nije jeo, ni miriso. Sve je to, garant, jedna svjetska zavjera, ili, kako rišćanski blagoglagolji patrijarh crni, đavolja rabota. A ovo je, dakako, pakao jednog naroda.

KLIKNI I PODIJELI ČLANAK NA:


Facebook Viber WhatsApp


Facebook


Izvor i autor članka: 21


NAPOMENA:


Datum objave članka: 27/11/2017


Vrijeme objave članka: 21:09


error: Upozorenje: Sadržaj je zaštićen !!