fbpx

Unesite pojam koji tražite na našem portalu ?

Nezavisni informativni portal BISCE.BA

Društvo

PRIčA ZA POPODNE: PRIJATELJSTVO, SMRT I LJUBAV

KLIKNI I PODIJELI ČLANAK NA:


Facebook Viber WhatsApp

Raportirao sam i onda bi Muhamed mahnuo rukom i zaključio razgovor: Pozdravi hanume

ad mi dođe vrijeme za ustajanje, najprije pogledam komadić neba koji mi otkrivaju prozor spavaće i balkonska vrata. Ako je nebo plavo i ozareno sunčanom svjetlošću, obavezno izađem na balkon. Malo se protegnem, pogledom prošaram dvije ulice i tek onda odem u kupatilo. Nebrojeno puta pred ulazom susjedne zgrade stajao je vedar, sitan starčić koji bi me pozdravljao ovako:

– Merhaba, beže. Jel se to tek ustalo?

– Ooo, merhaba, Muhamede, evo baš sada, odgovorio bih.

– Kako su hanume? Gdje su, pitao je dalje moj sagovornik.

Raportirao sam i onda bi Muhamed mahnuo rukom i zaključio razgovor: “Pozdravi hanume.”

Neobičnost dijaloga koji sam citirao sastoji se u činjenici da se sve događa usred Maribora, u opštini Tabor, gdje smo komšije Muhamed i ja.

Prošlo je nekoliko godina od našeg preseljenja u zgradu na Taboru, viđao sam, ali nisam upoznao mog komšiju Muhameda. Dok jednog dana naša nana nije došla i rekla: “Ma znaš li, bolan, da preko puta stanuje naš čovjek. Muhamed iz Banje Luke?!” Zatim ga je upoznala i moja žena: “Što je nekakav fin i vedar čovjek.” I napokon sam došao na red i ja. Stajali smo ispred ulaza u njegovu zgradu, Bela je radosno cvilila (kod pasa to ide zajedno, da cvile a da su radosni) i skakutala oko Muhamedovih nogu i on se svako malo sageo da je pomili.

Puno puta znao je početi neku od svojih anegdota: “Kad smo Tunjo i ja u Banjoj Luci…”

I nizale su se slike i anegdote iz davne Banje Luke u kojoj su dva Muhameda, Filipović i Višić, provodili bezbrižnu mladost.

Život je, po svome, uredio staze kojima će nastaviti dva Muhameda. O sarajevskom Banjalučaninu Muhamedu Filipoviću zna se dosta, njegov prijatelji i imenjak Muhamed Višić, u vremenu kada počinje naše poznanstvo, uživa u svojim penzionerskim danima u Mariboru. U toku je svakodnevnih zbivanja u Mariboru i Sloveniji, ima običaj kad se sretnemo da o temama koje se vrte po medijima raspravlja na način da mene pita šta mislim o, recimo, lopovlucima kojih, naravno, ima i u Sloveniji, a onda iznese svoje mišljenje o svemu. Dugo godina Muhamed je bio jedan od direktora u mariborskoj tekstilnoj fabrici i otuda vjerovatno njegov izoštren osjećaj za nepravde i solidarnost.

Kako je Muhamed došao u Maribor? Poslije Drugog svjetskog rata dorastao do škole, pa ga poslalo u Čehoslovačku, gdje je stjecao znanja o tekstilnoj industriji. Tamo ga zatekla i napeta situacija, vrijeme Informbiroa i Muhamed Višić zajedno sa mnoštvom mladih Jugoslovena dolazi nazad u domovinu. Dekret mu određuje Maribor i tu se nastavlja njegov život i počinje poslovna karijera.

Dva puta mi je ponovio istu priču o čudnom spletu okolnosti kako su ga u tri važne situacije, mislim da je prva iz vremena kada je otišao u Čehoslovačku, druga kada je došao u Maribor, a treća kada je bio u JNA, srela tri različita, a važna čovjeka koja su nosila isto ime – Enver. Ustanovio sam da je Muhamed postao malo zaboravan, a evo sada priznajem da nisam ni ja ništa bolji. Da me ubiješ ne znam koji je od tih Envera šta radio i zašto je bio važan u životu Muhameda Višića?!

I tako smo Muhamed i ja nebrojeno puta stajali ispred njegovog ulaza i bistrili razne teme, od politike do nekih porodičnih priča. Znao sam da ima suprugu Macu i jedno dva-tri puta sam ih sreo kako mladalačkim, hitrim korakom osvajaju Pajkovu ulicu koja ih je vodila kojekuda. Nekad u Mercator, a nekad mi je rekao da ide i u svoju vikendicu gdje je imao vrt na koji je bio ponosan i koji ga je darivao raznim blagodetima. Govorio mi je i o djeci… i unucima, a normalno je da čovjek u tim godinama ima i jedne i druge.

Muhamed je, kako rekoh, bio sitnije građe, ali neobično živahan i prilično grlat. Svoje priče ukrasio bi obavezno usklađenim pokretima ruku koji pašu uz određene konstatacije. Maca, njegova supruga, ličila mi je nekako na oficira: kako je samo uspravno i odrešito hodala. Isto tako je glasno i razgovijetno govorila.

Jednom mi se pritužio na probleme sa disanjem. Kaže, ide doktorima. Pa ga onda nema i… nema. Žena me zabrinuto nakon nekog vremena pita: “Bože, šta li je s Muhamedom? Viđaš li ga ti?”

– Ne viđam, kažem, a i u meni crne slutnje.

Nisam nikada zvonio ni tražio Muhameda. Tek, jednom sretnem Macu. Pitam je zabrinuto: “Šta je to s Muhamedom? Ne viđam ga…”

– Eh, Muhamed je otišao. Nema ga više.

I onda mi je rekla kako ga je bolest brzo savladala i kako su ga upepelili i diskretno, u krugu familije, obavili taj posljednji ritual.

Zatim sam pročitao tekst Muhameda Filipovića (“Otišao je moj najbolji prijatelj, ostala duboka praznina” nadnaslov i naslov: “Starenje je dugo putovanje u potpunu usamljenost”). Taj dirljivi Filipovićev oproštaj od njegovog najboljeg prijatelja, a mog komšije, dokazao mi je koliko je uistinu bilo moćno to prijateljstvo izgrađeno od najpostojanijeg materijala kojim čovjek raspolaže samo u djetinjstvu i ranoj mladosti.

A jedne večeri, nedavno, kad je ono bio drugi krug izbora za slovenačkog predsjednika sretnemo žena i ja Macu i kćerku Halidu.

– E, sad ćemo kod nas na kafu, rekla je Maca i evo me prvi put u Muhamedovom stanu.

Na regalu njegova slika. U karakterističnoj pozi, s rukama kao da nešto objašnjava. I vedar, vedar kakav je uvijek bio.

Kćerka Halida se izvini i ode nekim svojim poslom. Ostadosmo s Macom koja nam je skuhala kafu i donijela jednu kutiju punu uspomena: knjige, pisma i članak Muhameda Filipovića. Maca je bila malo sjetna i tužna, ali isto tako njeno lice se ozarilo kada je govorila o njihovim prijateljima, a pogotovo o djeci i unucima. Sad kad nema Hamka, ne može više kao kad je on bio živ da svaki mjesec otkida i ostavlja toliko novca za darove mladim. Ali, koliko može-može.

Da, Muhamed Višić mi je jednom, onako uzgred, rekao da Maca nije njegova prva žena. A sad je Maca to potvrdila: “Mi smo živjeli u braku punih 57 godina… Ali on je bio prije toga dva puta oženjen. I imao djecu. Ja sam i sa tom djecom i sa njegovim bivšim ženama imala sjajne odnose… A moji, pogotovu otac, nisu mi nikad oprostili što sam se za njega udala.”

Ono što sam jedino mogao zaključiti rekla mi je na kraju sama Maca: “Ljubav je ljubav… sve će čovjek progutati i istrpjeti zbog ljubavi.”

KLIKNI I PODIJELI ČLANAK NA:


Facebook Viber WhatsApp


Facebook


Izvor i autor članka: 21


NAPOMENA:


Datum objave članka: 25/11/2017


Vrijeme objave članka: 13:40


error: Upozorenje: Sadržaj je zaštićen !!