fbpx

Unesite pojam koji tražite na našem portalu ?

Nezavisni informativni portal BISCE.BA

Intervju

SVE DOK SU NAM “LIKE” I “SHARE” VRHUNAC GRAđANSKOG OTPORA, NE MOžEMO SE NADATI BOLJEM žIVOTU

KLIKNI I PODIJELI ČLANAK NA:


Facebook Viber WhatsApp

“Rat je, nema nikakve sumnje, uništio i razorio bh. ekonomiju, ali su je dokusurili ljudi na vlasti”, rekao je u intervjuu za BUKU jedan od najboljih novinara iz oblasti ekonomije u BiH Eldar Dizdarević.

Dizdarević, koji je kolumnista magazina “Dani” i dnevnog lista “Oslobođenje”, u razgovoru za naš portal otkriva ko nas je doveo u ovako nepodnošljivu ekonomsku situaciju, koliku cijenu ćemo morati svi platiti za godine uništavanja bh. privrede, ali daje i jedan sasvim drugačiji pogled na reformsku agendu.

Gospodine Dizdarević,  kako biste opisali stanje u kojem se danas nalazi bh. ekonomija?

Stanje u bh. ekonomiji je loše. Zapravo, veoma loše. Mi smo danas u ekonomskom smislu najobičnija kolonija, sa veoma lošom perspektivom. U to stanje smo zapali veoma smišljeno i planski, jer smo u posljednjih dvadesetak godina implementirali sve, ali bukvalno sve preporuke predstavnika međunarodne zajednice, te uspostavili u BiH u potpunosti sistem neoliberalne ekonomske doktrine. Nažalost, ljudi kod nas danas često misle da je to što sada imamo u BiH nekakav divlji ili kaubojski kapitalizam koji će se vremenom, kada se stvari smire i srede, promijeniti. Nažalost, ne, to nije nikakav divlji ili kaubojski kapitalizam, to je, zapravo, čisti neoliberalni kapitalizam u svom izvornom, nepatvorenom obliku, koji se danas primjenjuje širom svijeta. Dakle, želim naglasiti da smo smišljeno i planski dovedeni do stanja u kojem se danas nalazimo, a da se to nije slučajno desilo, da to nije proizvod sudbine, karme ili  nečeg trećeg. Naravno, ovom stanju je znatno kumovalo to što su lokalni političari prepustili u posljednjih dvadest godina da im neko drugi vodi ekonomiju i kroji zakone, ali to je već sasvim druga stvar o kojoj bi trebalo raspravljati.

Šta je ono što nas je dovelo do trenutnog stanja u kome se nalazimo, jer, koliko god da je strani faktor ili rat u BiH uništio zemlju, mi ni 20 godina od tada nismo uspijeli da stanemo bar na jednu nogu?

Da, upravo tako. Rat je, nema nikakve sumnje, uništio i razorio bh. ekonomiju. Ali rat je završen prije 20 godina, a lokalna ekonomija je nastavila da propada i nakon rata. Nije rat krivac za loše osmišljenu i provedenu privatizaciju. Mislim da sam negdje pročitao podatak da od 700 privatiziranih firmi u RS danas radi jedva 60 ili 70. Ne može rat da bude uzrok tome. Rat jeste razorio ekonomiju, ali su ekonomiju nakon rata doslovno dokusurili ljudi koji su bili na vlasti.

Koliku ulogu u ekonomskom uništavanju ove zemlje snose političari, koji godinama unazad ne uspijevaju da provedu sve one reforme koje su obećali građanima?

Ogromnu ulogu. Oni zaista imaju ogromnu ulogu u svemu tome. No, tu treba biti jako oprezan. Prvo, ovdašnji političari su provodili sve reforme koje su im nametali. Mi, nažalost, nismo u posljednjih 20 godina imali niti u jednom entietu mjere ekonomske politike koje su osmislili domaći ljudi, nego smo provodili sve “reforme” koje su osmislili predstavnici međunarodne zajednice, prvenstveno Svjetske banke i MMF-a. Ne znam da li vam je poznat podatak da je uloga Svjetske banke u obnovi privrede u BiH ogromna, veća od uloge svih naših političara iz oba entiteta zajedno. Svjetska banka je u posljednjih 20 godina osmislila i provela nekoliko mjera ekonomske politike, od projekta Koncept male, otvorene, efikasne tržišne ekonomije, preko PRSP strategije pa sve do današnje Reformske agende. Svjetska banka je sama sebi još 1996. god. postavila ciljeve – uspostavljanje tržišne ekonomije, provođenje privatizacija, povećanje industrijske proizvodnje i dostizanje bruto proizvoda iz 1991. god. u narednih pet godina. Tržišna ekonomija je uspostavljena, privatizacija provedena, ali proizvodnja nije povećana jer je proizvodnja u BiH danas na nivou 60 posto od predratne. Da bi dostigli predratni nivo proizvodnje, ovim nam tempom treba još nekih 20 do 25 godina. A ne zaboravimo, Svjetska banka je sama sebi još 1996. god. kao cilj postavila povećanje industrijske proizvodnje. I šta danas imamo kao rezultat od mjera koje je provodila Svjetska banka? Imamo najveću stopu nezaposlenosti u Evropi i najniži životni standard u Evropi, ogromno siromaštvo i tako dalje. I to treba fakturisati Svjetskoj banci i MMF-u, ali i ovdašnjim političarima koji su ih pustili da rade šta hoće. 

Koliku cijenu plaćaju građani zbog takve neodgovorne ekonomske politike?

Nažalost, veliku cijenu. Kao što sam rekao, imamo najveću stopu nezaposlenosti u Evropi, ali i najlošiji i najniži životni standard u Evropi. Prema podacima UN-a u BiH trenutno oko 700 hiljada ljudi živi na granici siromaštva, a svaki šesti stanovnik gladuje jer nema novca za jedan obilniji i kvalitetniji obrok dnevno?!? Nisu to, dakle, moji podaci nego podaci UN-a. A fakturu za takvo stanje trebamo ispostaviti političarima koji su na vlasti, jer su oni, na kraju, pustili Svjetsku banku i MMF da rade u ovdašnjoj ekonomiji šta hoće, baš kao što ih i danas puštaju da rade isto to preko takozvane Reformske agende. Sve “reforme” u Reformskoj agendi osmislili su i planirali predstavnici međunarodne zajednice, posebno Svjetske banke i MMF-a, u saradnji sa lokalnim političarima, zar ne?

Mislite li da danas ima volje među političarima da napokon krenemo putem ekonomskog napretka i prosperiteta, posebno ako znamo da su godinama unazad isti ljudi na vlasti i da do sada nisu ništa ili jako malo učinili za izlazak BiH iz ekonomske krize i stvaranje boljih uslova za život građana?

Ne mislim, nego vidim da nema volje da se stvari mijenjaju. Kao novinar već dvadeset godina pratim šta se dešava kod nas u ekonomiji i vidim da nema volje za promjenom. Zašto? Zato što je provođenje “reformi” iz Reformske agende uvjetovano kreditom MMF-a iz kojeg se isplaćuju plate ljudima na vlasti. S njihove pozicije je jednostavnije uzeti kredit i isplatiti plate i izglasati zakone koje je neko drugi osmislio i napisao, nego raditi bilo šta osmišljeno na lokalnoj ekonomiji.

Dotakli ste se Reformske agende, jednog od dokumenata čija realizacija bi navodno trebalo da dovede do stvaranja bojih uslova u zemlji, kako nas ubjeđuju. Da li je to baš tako?

Ako pogledate Reformsku agendu, odnosno ako čak i površno pročitate šta piše u tom dokumentu, vidjet ćete jasno da se sve svodi na povećanje budžetskih prihoda, pa čak i po cijenu daljnjeg opterećenja privrede. Dakle, još više novca za prekobrojnu administraciju. Tu nema ništa od stvarnih reformi, od smanjenja administracije, smanjenja opterećenja za privredu i tako dalje. Krajnji cilj agende je, ustvari, koliko to god vama može zvučati čudno, zapravo privatizacija telekoma i elektroprivreda. Pod plaštom reformi, uvode se nova opterećenja za privredu i građane, kao naprimjer nove akcize za gorivo, pivo i tako dalje, a ako sve ne urodi plodom razmišljat će se i o povećanju PDV-a. Ne zaboravite i novac od kredita MMF-a kojim se ucjenjuju političari i zakonodavna i izvršna vlast, a onda će nam na kraju ispostaviti račun za sve to – prodajte telekome i elektroprivrede stranim investitorima za što manje novca. To je otprilike pojednostavljeno Reformska agenda. Građani i kompanije u oba bh. entiteta se od ovih mjera ne mogu nadati ničemu dobrom. 

 

Šta, na kraju, građani mogu da očekuju od Reformske agende?

Kratkoročno – ništa. Dugoročno – veće poreze, akcize, trošarine, pa čak eventualno i veći PDV, kao i povećanje životnih troškova i niži životni standard. Na kraju bi sve trebalo rezultirati i prodajom telekoma i elektropriveda, što pak znači kasnije, s novim vlasnicima, i veće cijene električne energije i telekomunikacionih usluga. 

 

Može li se krenuti naprijed bez suočavanja sa korupcijom?

Ne. Korupcija u BiH je ogroman problem. Ali ne samo ona mala, svakodnevna korpucija. Mislim pri tome i na korupciju na višim nivoma. Naprimjer, jedan od najkorumpiranijih sektora u BiH osim politike je zdravstvo. A tu se korupcija već godinama provodi gotovo legalno. Javna je tajna da građani plaćaju sve zdravstvene usluge koje su im manje-više po zakonu besplatne, ali imate i drugih slučajeva. Pogledajte naprimjer samo koliko ovdašnjih doktora i drugih zdravstvenih radnika ljetuje ili ide na seminare i kongrese širom svijeta i to o trošku inostranih farmaceutskih kompanija. Zar mislite da naprimjer seminar u Australiji u trajanju od 15 dana lokalni doktor neće na kraju nekako vratiti farmaceutskoj kompaniji? U ovdašnjim medijima postoje samoregulatorni mehanizmi koji novinarima brane primanje svakog poklona vrijednosti veće od 50 KM, jer se sve iznad toga tretira kao korupcija. A doktori bez ikakvih problema idu na seminare, konferencije, kongrese i slično po desetak dana u veoma egzotične i ekstremno skupe svjetske destinacije. 

 

Da li su hapšenja direktora IRB RS i Agencije za bankarstvo RS pokazatelj da su pravosudni i istražni organi napokon počeli da se obračunavaju sa kriminalom u finansijskom sektoru BiH?

Ne znam, to ćemo vidjeti tek kada se okonča istraga. 

Kolike su razmjere počinjene pljačke zemlje kroz iskorištavanje finansijskog sistema BiH, o čemu godinama svjedoče medijski izvještaji i ko je za to odgovoran?

Vidite, nije u pitanju finansijski sistem BiH, radi se o nečemu drugom, pa ću vam na ovom pitanje odgovoriti kroz jedan primjer iz naše svakodnevnice o kojem gotovo niko ne razmišlja. Naravno, to ujedno ne znači i da u finansijskom sektoru nije bilo nelegalnih radnji, ali bih želio ipak naglasak staviti na nešto drugo. BiH ni prije rata nije bila ekonomska velesila, zar ne? Ali prije rata je BiH u razmjeni sa svijetom imala suficit. To znači da je izvozila više robe nego što je uvozila. Danas BiH ima svake godine deficit od 7 milijardi KM, dakle uvozi za 7 milijardi KM više robe nego što izvozi. A taj se uvoz plaća devizama. I pri svemu tome uvozimo većinom hranu, dakle proizvode koje i sami možemo proizvoditi – a za njih izvozimo devize. To je sistemski problem koji je tako postavljen u našim zakonima, a odgovorni su ljudi koji su godinama na vlasti, koji su usvajali takve zakone.

Pošto kod nas bez političke volje skoro ništa ne može da se uradi, vidite li bilo kakvu mogućnost da se iz političkog populizma napokon pređe na konkretne stvari, na ekonomiju?

Nažalost, ne. Recimo – EU integracije nemaju alternative – to je poruka koju posljednjih godina šalju ovdašnji političari gotovo svakodnevno. Ali to je prema meni najgora moguća vrsta političkog populizma koja truje ovdašnju javnost. Sudeći prema iskustvima zemalja koje su posljednje ušle u EU, ni BiH u ekonomskom smsilu ne čeka ništa dobro. Ja sam nedavno razgovarao na jednom predavanju s mladim ljudima iz cijele BiH i jako me iznenadio njihov stav. Ukratko, svi oni misle da će sa ulaskom BiH u EU svi naši problemi automatski biti rješeni te da treba samo provoditi reforme koje nam nameće Evropska komisija kako bi otišli u bolje sutra. Nažalost, kada sam ih pitao kako se u ekonomskom smislu ništa pozitivno nije desilo novim članovima EU, poput recimo Rumunije, Bugarske, Grčke, Hrvatske i tako dalje, nisu imali odgovora. Ali ono što je poražavajuće je to da nisu bili gotovo ni svjesni toga da novopridošle zemlje u EU imaju veće probleme ekonomske, nego što su imali prije pridruženja. U EU, novopridošlim članicama ne cvjetaju ruže, zapravo im je još gore. Otvore svoja tržišta za konkurenciju iz EU, a zauzvrat ne dobiju pritup EU tržištima. Nedavno sam pročitao intervju Ivana Vilibora Sinčića iz Hrvatske, zastupnika u tamošnjem Saboru i predsjednika Udruženja “Živi zid”, koji je veoma jasno i nedvosmisleno poručio građanima BiH slijedeće: EU zavlači potencijalne države članice kako bi sebe prikazala kao nekakav ekskluzivan klub u kojeg mogu ući samo odabrani. Smisao takve retorike jest navesti BiH na sve moguće za vaše građane negativne ustupke. Priče kako će narodu BiH biti bolje kad uđe u EU su bajke koje se plasiraju svim kandidatima. Bit će Vam bolje samo onda kada sami sebi reformirate svoje korumpirane institucije koje vas koče i stvaraju vam i privredne i političke probleme. Hrvatska je član EU, a nije nam ništa bolje jer nismo sami riješili svoje probleme. Za to nam EU ne treba, a ni vama neće i ne može pomoći. Oni žele BiH kao tržište za plasiranje proizvoda koje ćete kupovati kreditima koje će vam davati njihove banke. Tvrdnje da će se otvoriti tržište EU za bh. firme je također bajka, jer je ta bitka za privredu BiH unaprijed izgubljena. Tako, dakle, kaže Sinčić. I potpuno je u pravu, statistike su u tom smislu nedvosmislene. Meni je pri tome nevjerovatno da ovdašnji ljudi – i to naročito mladi – tako naivno nasjedaju na taj najjeftiniji politički populizam koji nas odvodi miljama daleko od stvarnog stanja na terenu i konačnog početka rada na važnim stvarima, na lokalnoj ekonomiji i normalnijem životu. I pri tome se u potpunosti slažem sa tim što je Sinčić rekao – bit će nam bolje samo onda kada sami sebi reformiramo svoje korumpirane institucije koje nas koče i stvaraju nam i privredne i političke probleme, odnosno, dodao bih, kada sami sebi osmislimo ekonomske reforme, zakone i mjere ekonomske politike. Sve dok to neko drugi radi za nas, bez obzira da li je riječ o predstavnicima međunarodne zajednice, Svjetske banke i MMF-a, neće nam biti bolje iz prostog razloga zato što oni naše zakone prilagođavaju svojim interesima.

Kako uopšte krenuti naprijed i izvaditi ovu zemlju iz katastrofalnog stanja, ako to ne žele oni koji su za to izabrani?

Sudeći prema sadašnjem stanju – veoma teško. No, nije nemoguće. Mislim da je potrebno prvo shvatiti šta se zaista dešava. Znači, ja pozivam sve da ne vjeruju nikome, ni onima koji govore pozitivno, niti onima koji govore negativno, nego jednostavno pozivam svakoga da pregleda sve raspoložive informacije o svemu, pa da sam donese zaključake o bilo čemu, uključujući i EU. A to će prema meni voditi do saznanja da prvo nisu krivi samo oni koji su izabrani. Oni ne žele promjene jer imaju visoke plate koje im se redovno isplaćuju iz kredita kojeg ćemo svi mi vraćati preko povećanih poreza, dažbina i drugih davanja. Veliku krivicu za ovakvo stanje snosimo i svi mi ostali. Na kraju, mi izlazimo na izbore i glasamo za njih, zar ne? Međutim, mene najviše plaši i, zapravo, užasava nedostatak kritičkog javnog mijenja kod nas, kritičkog javnog stava za sve ono što nam se posljednjih 20 godina svakodnevno dešava, i to posebno kod mladih ljudi. Njihovo se političko i ekonomsko poimanje stvarnosti oko nas svelo na društvene mereže, na veoma plitku “like” i “share” filozofiju, koja je dodatno otupljena populizmom tipa EU integracije nemaju alternative. Neko je to već ispravno primijetio i nazvao ga aktivizmom iz kompjuterske stolice, odnosno stanjem kada nam “like” i “share” na društvenim mrežama postane vrhunac građanskog otpora. Sve dok je to tako, ne možemo se nadati ničemu boljem. Nažalost.

KLIKNI I PODIJELI ČLANAK NA:


Facebook Viber WhatsApp


Facebook


Izvor i autor članka: 62


NAPOMENA:


Datum objave članka: 07/11/2016


Vrijeme objave članka: 00:00


error: Upozorenje: Sadržaj je zaštićen !!